Da je netko drugi od ekipe s pot liste odlučio napisati par crtica o prvom albumu ekipe iz grada bratske ljubavi (ne, ne radi se o Dubrovniku, pričam o 'braći', a ne o 'toploj braći', dakle, riječ je o Philadelphiji), siguran sam da bi počeo spomenom Jamesa Murphya, čovjeka koji je ovu ploču producirao i izdao na svojoj uber-cool etiketi DFA. Obzirom kako se dotični Murphy zove James, a ne Troy ili Dropkick, apsolutno me ne zanima, te nemam namjeru trošiti vrijeme da bi hvalio sve što je do sada napravio u životu.

Ironično, u pokušaju da izbjegnem biti poput tih drugih, napravio sam istu stvar. pot lista je zadnji bastion socijalizma. pot lista - where individuality don't happen.

Ali zato imam namjeru maksimalno nahvaliti ovaj album. Naime, od prvog tona jasno nam je s čim imamo posla. Sigurno ste već negdje pročitali, ili ste ih možda i čuli, te znate da Free Energy neće promijeniti glazbu. Riječ je o proizvodu namjenjenom brzoj upotrebi, kratkog roka trajanja. Samo, ako ste ovisnik o masnim akordima i riffovima, moguće je da će te dobar dio proljetnog i ljetnog bivanja začiniti soundtrackom koji uključuje pjesme s ovog albuma, što bi itekako moglo promijeniti Vas.

Samo najveći, u isto vrijeme, mogu spojiti osjećaj da je to što rade nešto što bi svatko mogao kada bi odvojio desetak minuta dnevno, s dojmom da je to što rade čista genijalnost. Yin i Yang. Crno i Bijelo. Ćelija i Sanader. Kranjčar i Modrić. To je to, pojedinačno su ok, ali zajedno su kompletni. Zajedno su život bez potrebe da ga se definira.

Na prvi pogled, pojava ovakve ploče nije ništa posebno. Ali u moru sličnih proizvoda, nema ih previše ovako bezgrešnih - od prve do zadnje minute stvorenih za ugodu i kimanje glavom, pjevušenje i skakutanje. Svi imamo hrpe albuma na kojima možemo izdvojiti nekoliko trenutaka koji nas nekamo vode, ali ovdje je svaki takav. Doslovno.

Svaka pjesma budi asocijacije na desetke melodija koje su nekako izborile pravo na život u vašoj glavi, i, iako se čini da je u pitanju jednoličan album kojega se može definirati jednom rečenicom, on je itekako raznovrsna kolekcija svega i svačega, konačna potvrda da su najbolje stvari u životu - besplatne.

Prva stvar, "Free Energy", remek-djelo je gitarističkih šablona, od južnjačkog boogiea Allmana, preko riffova kakve možemo naći na singlovima Bachman-Turner Overdrive do solaža Angusa Younga. Testosterona na bacanje, a da sve ne ode predaleko brine se minimalistička ritam sekcija koja stvari drži pod kontrolom.

Uvod udara temelj svemu što dolazi nakon - na površini Free Energy jesu oda stadionskom/radijskom rocku 70-ih i 80-ih, ali ispod toga, ipak, kuca indie srce koje harmama (pa čak i tekstovima - da, banalni su, ali ne i glupi) vuče prema generacijskim aksiomima, od Sub Pop aranžmana, preko power pop (ne)ironičnosti Weezer i Fountains Of Wayne do bubblegum popa nastalog na ostatcima Kissa, a kojega predstavljaju razni trash rockeri u rasponu od Redd Krossa do Dinosaur Jr.

S tim da vas molim da uzmete u obzir kako se taj oblik popa u glazbi Redd Krossa nalazi zastupljen s 90%, dok je u radu Mascisa i ekipe prisutan tek u tragovima, što proporcionalno vrijedi i u odnosu na utjecaj spomenutih na Free Energy - puno više je Redd Krossa nego Dinosa.

Tako da, iako uvodna pjesma zvuči kao nešto što bi se moglo čuti u flmu "Rock Star" te vuče na doba kad smo bili terorizirani stiliziranim 'The' bendovima, ona je i jednako moćan uvod u jedan savršen indie pop album, kao što su to u svoje vrijeme bile "Radiation Vibe" ili "My Name Is Jonas".

Uostalom, i kravlje zvono u pozadini istovremeno je posveta Blue Oyster Cultu, ali i neizbježni pop-kulturni link na Willa Ferrella, dakle ništa više nego još jedan dokaz kontekstualnosti ove ploče.

Druga pjesma, "Dream City", kao da je ispala sa stola Phila Lynotta, i to u periodu dok su nastajale "Boys Are Back In Town" ili "Dancing In The Moonlight". Treća, "Bang Pop", s tim refrenom iz crtića, čisti je Marc Bolan. Samo, više nego bilo koja faza Thin Lizzy ili T. Rexa (nije nikakvo čudo da gitarist praši baš Les Paula, kao nekada Gary Moore i Bolan), "Stuck On Nothing" zvuči kao "Is This It".

Sad, kako iz principa nisam kupovao Nomad nakon što je Lazić otišao, nemam pri ruci recenziju Strokesa da prepišem par crtica i pojasnim što želim reći. Međutim, imam jednu svoj izjavu, s milenijske liste, koja kaže kako je na tom albumu uhvaćen duh vremena. E, sad poslušajte samo četvrtu pjesmu na "Stuck On Nothing" imenom "All I Know", sve te gitare i nasađene orkestracije. To je to. Strokesi deset godina kasnije. Uostalom, potvrda ovoj tezi ima koliko hoćete.

Bend koji bi bilo lako mrziti, da pjesme nisu tako dobre. Check.

Laž koja se prodaje kao istina. Check.

Poboljšavaju svaku ljetnu noć. Check.

Doduše, dok Strokesi pašu uz neonskim svjetlima obojane noći, Free Energy su nekako najbolji u zoru, dok se voziš prema gruntu.

Ukratko, Free Energy su s hard rockom zlatnog doba rocka napravili ono što su s Strokesi napravili s post punkom CBGB scene - uzeli su sve što valja, umiješali, pazili na svaki detalj sve dok se nije prepeklo i onda su nam ponudili visoko stilizirani, ali i visoko kvalitetni obrok. Koji je u isto vrijeme i retro i u skladu s trenutkom.

Ono što su Strokesi za grad, Free Energy su za selo i ne, ne vidim logiku po kojoj ovo ne bi bio album mjeseca u svakom glazbenom magazinu (ili barem album tjedna na svakom glazbenom sajtu) koji drži do sebe, da za nečim takvim kao što su glazbeni magazini uopće ima potrebe u današnje vrijeme bez granica, kada smo svi odgovorni za svoje izbore i kada se oni određuju limitima u glavi, a ne zakonima fizike.

Mogu ja i dalje s ovakvim zaključcima, ali neću, jer mišljenja su kao šupak - ima ih svatko i da, većini homo sapiensa bidei služe za pranje nogu.

Ipak, ne mogu odoljeti, obzirom da su mi iz nekog razloga Free Energy svojom glazbom koja apriori isključuje razmišljanje uključili isto, proširiti malo tezu o ruralnosti njihove glazbe. Zar nije simbolično da su baš Strokesi produkt društva koja je u to vrijeme, početkom milenija, bilo na vrhuncu moći, posebice u svom najizvornijem obliku - metropoli - kao doslovnom srcu sistema? Sve je bilo u gradovima, a evo, deset godina kasnije, gradovi propadaju. Možda je propadaju gruba riječ, ali recimo da svi koji mogu, iste napuštaju i nose svoj posao negdje gdje ih svaki detalj ne asocira na neodrživost jednog životnog stila koji se još do prije par godina činio točkom bez povratka. Free Energy, pak, stižu danas, kada se vraćamo ne samo ruralnom nego i plemenskom, zbog čega oni, za razliku od prethodnika,ne mogu postati mainstream jer isti ne postoji.

I jedna i druga ploča su ulickane u studiju do jaja, zahvaljujući gradskoj tehnologiji i gradskom umu, što je očita sličnost ova dva benda. I jedni i drugi su manekeni, a i jedni i drugi odaju počast prošlim vremenima: Strokesi dižući u nebesa u startu cool bendove, što je samo po sebi cool; Free Energy dižući u nebesa bendove koji nikada nisu bili cool, što je, opet, samo po sebi cool.

Umjesto promišljanjima, oni osvajaju konkretnim. A, pitam Vas, što je konkretnije od gitarističkog power akorda lišenog solaža (kao uvida u nečiju osobnost) ili disonance (kao uvida u nečije promišljanje postojanja)? Postmoderna je mrtva u slučaju Free Energy i vrlo jasno nam se nudi pouka da ima i nešto važnije od shvaćanja načela kako nešto (ne)funkcionira - shvatiti načine da to nešto uopće očuvamo. Slobodna i jeftina energija su ključ. Slobodna energija je tu, ovu jeftinu, bojim se, nikada više nećemo imati.

Album zaslužuje da se igra asocijacija privede kraju. Peta stvar, "Bad Stuff", opet je Thin Lizzy, dok me šesta, "Dark Trance", čak natjerala da nakon dugo godina raspalim Cake. Jer, to je taj hopa cupa ritam, te šuškave gitare, pjevanje na razini patetike, izvana toliko pitomo da se može puštati i u supermarketima, a iznutra - čista strast prema životu.

"Young Hearts" povratak je 70-ima nakon kratkog zastranjenja, južnjački rock tipa Journey i Doobie Brothers s mozgom i refrenima te solažama zbog kojih u okuke ulazite 30 km na sat brže od preporučenog.

Osma, "Light Love", posveta je riffovima Lou Reeda iz "New York" faze, one kada je Lou konačno shvatio da je vrijeme s Velvetima najbolje što mu se dogodilo u životu i da biti sirovina iz Brooklyna nije ništa lošije nego biti našminkani bipsić iz Engleske. Konačno slobodan od šapa Bowiea i ikakvih pretenzcija, Lou se vratio korijenima mantrom: 'You can't beat 2 guitars, bass, drum'. Free Energy se drže toga uz dodatak: 'and a good producer in a great studio' (ozbiljno, Murphy je napravio sjajan posao, preproducirao je zvučnu sliku, ali je nije zagušio, naglasivši prave stvari u pravi trenutak, svjestan da su one tek ukrasi koji na scenu stupaju kada gitara i ritam popuste svoj stisak).

"Hope Child" je singalong u paralelnoj dimenziji u kojoj mutant Teenage Fanclub i Talking Headsa svira pred stotinama tisuća ljudi na NASCAR pistama usred polja kukuruza, dok na kraju dolazi red i na baladu pod imenom "Wild Wings", koja kroz hladnu zaraznost "Dust In The Wind" prezentira naivnost i senzibilitet indie rocka.

Ili je u pitanju tek kopija REO Speedwagon. Nije važno. Barem nemaju 'The' u imenu.

Baladni kraj ujedno nam ostavlja otvorenim i pitanje o budućnosti ovih dječaka - hoće li nam ubuduće ponuditi još jednu šetnju kroz bolju povijest njihovih roditelja ili nas, pak, čeka njihova verzija americane? I čeka li nas uopće išta? Hoće li itko ovo uopće slušati za par mjeseci?

To što ne znam odgovor ni na jedno od ovih pitanja, na neki čudan način me veseli. Ta neizvjesnost je jebeno prekrasna.

Prekrasna kao i svaki riff na ovom albumu.

myspace.com/freeenergymusic
dfarecords.com
nba.com/playerfile/troy_murphy