Tko je mogao očekivati da će ova kombinacija iznjedriti vjerojatno album godine u hip-hop univerzumu, ako ne i šire. Imate Madliba, zlatno tele hip-hop inteligencije, nepogrešivog producenta, dovoljno luckastog i van okvira žanra da se osjećate pametno slušajući ga. Svi ste vjerojatno preslušali "Madvillainy", remek-djelo glazbe, ali onda imate i beskonačne količine instrumentalnih albuma koje je, realno, malo tko poslušao. S druge strane, imamo Freddie Gibbsa, kojeg baš ne možemo nazvati relevantnom osobom u glazbi. Neću lagati da sam ekspert, preslušao sam uvrh glave dvije njegove pjesme prije ovog albuma i nije da ih se pretjerano sjećam - hip-hop vanilija, ako ćete tako. Znajući sve to, nije mi postojalo uzbuđenje za ovaj album. Album sam mislio samo laganini preslušati, dok obavljam važnije menadžerske stvari, ali ubrzo je sve bačeno sa strane da se napravi mentalni prostor za "Piñatu" (žao mi je što je izbačeno 'Cocaine' iz naslova, ali očito bijeli korporativni svijet ne može podnijeti toliko stvarnosti na jednom albumu.

Prva stvar koja odmah upada u uho je hiperaktivni i fragmentirani jazzy stil Madlibovih beatova koji još uvijek posjeduje vještinu stvaranja vrhunskog spoja malog milijuna samplova. I onda upada Freddie Gibbs s dubokim, hrapavim glasom te intenzivnim i agresivnim flowom, koji lagano podsjeća na 2Paca. Idejno to ne može biti dobra kombinacija, niti u jednom univerzumu, ali nevjerojatni twist, zvuči prirodno.

Važno je znati jednu stvar kod Madliba - on radi beatove za sebe, onakve koje bi on htio slušati. To znači da rijetko tko paše njegovim beatovima. Imamo naravno MF DOOM-a, koji je kao stvoren za ovakve beatove, pa smo imali i Dillu koji je više-manje stvorio ovakav tip beatova pa se baš ne računa. (RIP Dilla) Uglavnom, Madliba boli kurac hoće li tebi njegov beat sjesti ili ne. I to je bio jedan od razloga zašto nisam uopće bio uzbuđen zbog kolaboracije. Ali bože, kakav previd. Gibbs je apsolutno nevjerojatan, promijenio je barem 3 vrste flowa na albumu, od smooth, laganog i lijenog flowa na kasnijem dijelu albuma, do skakutavog na "High" i "Shitsville", pa do bijesnog i agresivnog na "Thuggin". Naravno, to ide ruku pod ruku s Madlibovim beatovima, kojima se morao prilagođavati.

Svaka pjesma ima svoj identitet i različit zvuk od prijašnje, tako da je nizanje pjesama čudesno, apsolutan gušt za preslušavati - 17 pjesama i ni u jednom trenutku nisam bio smoren, pa čak ni nakon petnaestog preslušavanja. Stilski se razlikuju, od tvrde i prljave ulične produkcije ("Thuggin"), do moderne Madlibove verzije G-funka ("Lakers"), pa do poletnijih numera ("Shitsville", "High"). Ne moram ni naglašavati da je svaki beat na albumu vrhunski, baš prvoklasan i jedinstven u stilu, vjerojatno najbolji Madlib u zadnjih deset godina. Vrhunski je osjećaj prvi put čuti "Thuggin", s mekanim beatom na početku, Gibbs se krene nabrijavati i očekuješ prijelaz beata da znaš da je pjesma krenula za ozbiljno, ali ne, Freddie iz čista mira krene pljuvati rime a tek naknadno beat raste i razvija se, a s beatom raste i Gibbsova agresivnost. Jednostavna fora, ali tako efektno iskorištena. Čisti primjer nevjerojatne kemije koja se osjeti na svakoj pjesmi.

Gibbs je na razini i po pitanju lirike. Udara tvrdo s puno derogativnih pojmova, ali ako vam to ne odgovara pokušajte s Macklemoreom, što da vam kažem. Nije ostalo samo na tome, Freddie izvanredno ocrtava gangsterski život na ulicama Los Angelesa, više-manje znajući da je hodajuće truplo i da je samo pitanje vremena kad će završiti pod zemljom. Postoji izrazita polarnost u stihovima - s jedne strane, izraziti braggadocio, a s druge strane refleksija na sve stvari koje je učinio da bi postao ovo što je sada. Ne treba ni napominjati da čovjek ima itekakvog iskustva s uličnim životom, uostalom, nemoguće je toliko anegdota i isječaka iz uličnih priča ubaciti u pjesme ako nisi živio taj život.

Naravno, u cijeloj priči ima i puno kokainskog hip-hopa, pa i nije čudo da su mnogi ljudi povukli paralelu s "Only Build For Cuban Lynx", pošto se "Piñata" poprilično prirodno nastavlja na taj zvuk, ali u modernijem ruhu. Kad smo već kod Raekwona, treba napomenuti i gostovanja na albumu, koja su sva odreda izvrsna. Imamo spoj stare škole– Scarfacea i Raekwona i novih lavova – Danny Browna i Earla Sweatshirta, između ostalih. Svaki od njih daje izvrstan obod sveukupnoj atmosferi (pa čak i Mac Miller), a i uostalom,  dobro dođu da malo razbiju monotonost, pošto većini ljudi ne bi bilo lagano preslušati 17 pjesama isključivo Gibbsovih rima, ma koliko on dobar bio. Gostovanja nema previše i ni u jednom trenutku ne kradu svjetlo s glavne zvijezde, ali svako od njih zvuči prirodno i zanimljivo na beatovima. Osim Ab-Soula, koji daje izrazito lijeni i bezvezan vers.

Ići ću toliko daleko i proglasiti "Piñatu" projektom godine. Sumnjam da će me ijedan album ovoliko iznenaditi, oduševiti i uzeti mi toliko vremena. Nemojte spavati i propustiti ovaj album, koji predstavlja, ako išta, još jedan dokaz da se zapadna obala SAD-a itekako angažirala ove godine, izbacujući iznimno kvalitetne projekte, od „Oxymorona“ i "My Krazy Life" pa do "Piñate" dok de facto vladar galaksije, Kendrick Lamar, tek treba izbaciti album. No, da sumiram, Madlib se vratio u nevjerojatnom stilu u središte scene, a Gibbs je dobio na toliko željenoj relevantnosti i nadam se, preokretu u karijeri i nije moglo ispasti bolje za sve uključene stranke, uključujući i slušatelje, koji su dobili neočekivan biser i mogući klasik žanra. A ima sve predispozicije da to postane, uključujući i izvrsni i pamtljivi dizajn covera. Ako išta, barem par mjeseci neću po kavama kenjkati kako nemamo novog Madvillaina, što je valjda najpozitivnija stvar koju mogu reći o albumu.