Dražen: Znaš ono kada izdanje nekog benda dočekuješ na onaj totalno fanovsko-djetinjasti način? Ipak, ne mogu ne primijetiti da se broj bendova s kojima imam takav odnos iz godine u godinu progresivno smanjuje. Neke već predobro znam da bi me mogli iznenaditi ili prevariti, kod nekih se pravim da ih više ne pratim jer ih sada već prati previše ljudi, a neke prestajem aktivno pratiti bez nekog logičnog razloga. S druge strane, uvijek ima gomila novih zbog kojih lako zaboraviš na stare.

Veze s nekim bendovima pucaju kao srednjoškolske ljubavi. Doduše, neke ljubavi ostaju vječne, ali to su odnosi koji više nalikuju na brak, onaj koji trpi pritisak svakojakih konsenzusa. Samo da bi se dugo kultivirana veza održala, da bi mudrost stečena putem imala čvrste korijene i pokoji dokaz da sve to zajedno proživljeno ima smisla. Iako ova veza nije toliko kratka, Izae još uvijek nije takav bend. Valjda?! Teško je biti u vezi s endemskom vrstom koja ti u sobu i sluje dolazi skoro uvijek nenajavljeno. Mislim, nikada ne znam kada će se točno pojaviti nova izdanja, kako će zvučati, tko će na njemu sve svirati, tko pjevati, da li će itko pjevati… O takvim nas stvarima izvan zidina tvog grada nitko nikada ne obavještava. Čak i ti šutiš. Svejedno, svaki put kada se iznenada pojave, novim pjesmama ovog dubrovačkog projekta prepuštam se kao najveći fan. Ne radi se o tipičnom bendu, nego više o nekoj magičnoj glazbenoj kutiji koja, bez obzira na razne inkarnacije, sa sobom uvijek donosi cijeli niz reminiscencija zbog kojih znaš da si na prijateljskom terenu. Da, znam… tako je sa svakim dragim bendom. Ali ja još uvijek ne znam ni jedan bend koji zvuči kao Izae.

Načelno sam znao na čemu sam čim su krenuli prvi taktovi novog albuma "Fragmentirani monokl gospodina Volframa", ali moram priznati da sam očekivao nešto što neće biti slično posljednjem dugometražnom izdanju iz 2009. Nemam nikakvih problema s tim albumom, štoviše, obožavam ga. Samo sam naslućivao da Ado ponovo sprema nešto malo drugačije. Malo me razmazila njegova sklonost eklektici koja na kraju uvijek miriše na poznato, ona koja podsjeća na sitnice koje život znače i koja te čeka raširenih ruku čak i kada znaš da si samo slučajni prolaznik kojemu nije uvijek suđeno razumijevanje svega što se dešava.

Emir: Izae je posebna vrsta biljke, što jest-jest. Ado je (jer Izae je, prije svega Ado, bez uvrede i sa svim poštovanjem prema Jadri, Sefi, Ani, Božu i svim drugima koji su sudjelovali u svom dosadašnjem radu ovog benda) jedan od onih ljudi koji su vas u stanju u svega par minuta zarobiti svojom pričom. Ono, potpuni genijalac. Još uvijek se sjećam kako sam bio impresioniran kada sam prvi put čuo Gilgai, njegov prvi bend. Tada sam mislio da je to-to, ali Gilgai je tek bio sitni nagovještaj svega onog što će se kasnije dogoditi s Izae. Od početka 2006. slijedilo je bombardiranje sjajnim pjesmama, albumima, crticama, pričama, snovima, viđenjima, halicunacijama, životom. Jako je malo ljudi koji su me uspjeli tako pogoditi, a posebno mi je drago da je to uspio napraviti netko koga dobro poznajem.

I onda, kada smo se već navikli da nam se jednom godišnje serviraju takve emotivne bombe, oni se odluče ne snimiti ništa čak četiri godine. Od "Teatra Lunatica" u redovnim sam razmacima pitao kada će se pojaviti novi nastavak priče, redovito dobivao odgovor 'bit će', da bi onda gotovo neočekivano došao mejl s naslovom 'novi Izae, jebaiga'. Link na bandcamp i gospodin Volfram se ušetao u moj svijet.

Dražen: Pa dobro, ne možemo baš reći da četiri godine nije radio ništa. Tu je suradnja s Mr.Gudom, pokoji remix i cimanje s one-night stand pjesmom "Predvečerja" zbog koje sam mislio da projekt ponovo krenuo nekim novim smjerom. Uglavnom, meni veliki razmaci između albuma u ovom slučaju ne predstavljaju nikakav problem. Svaki mi stari album, nakon masu preslušavanja i uvijek novih spoznaja, zvuči još uvijek svježe i zanimljivo. Ili, da budem precizniji – magija ne nestaje. Moj mali problem s "Volframom" je što sam nakratko posumnjao u tu magiju. Nedostaju mi Ado i njegovi intermezzi – šaptanje, sanjivi i melankolični pomak iz vrckave i izokrenute svakodnevnice koju nam, pjevajući njegove stihove, kroz već dva albuma zaredom uglavnom predstavlja Jadranka. No, prošlo je već desetak dana pa sam se polagano zbližio s "Volframom" i shvatio da se na njemu stare pjesme poput "Toboganom s Mjeseca" s albuma "Teatro Lunatico", "Treperenje" s drugog "Kadnadođu kiše i nastane strka leptira" i "Drugdje" s prvog "Halucinacije, Belzebubov valcer i miran razgovor" jako dobro reflektiraju u novim pjesmama kao što su "Nedjeljom", "U tišini" i "Balkon". A ostatak samo čeka vrckavost proljeća i simulaciju melankolije s kraja ljeta. Svakim danom otkrivam nešto novo. Mislim: …jer dotakli smo dno, a dno je mekano… ili Jadrankino smijuljenje na "Od svijetla" nakon kojega ti sve postaje jasno iako ne znaš da li je zbog svega kriv Bulgakov ili loš trip.

Emir: Magija. Preletio si kroz tu riječ, a ja se moram malo duže tu zadržati. Prije svega moram citirati bolju polovicu koja je svoj odnos s Izae jednom objasnila da nije očekivala da će netko tako dobro uhvatiti tu magiju Dubrovnika (možda i nije rekla baš tako, ali ja ću se zadovoljiti ovom interpretacijom). Magija je ono nešto zbog čega volim(o) Izae, zbog čega su oni toliko posebna glazbena vrsta u našoj bližoj ili daljnjoj okolini.

Moram priznati da sam u magiju posumnjao još na "Teatro Lunatico", ali to je ipak dosta kratko trajalo. Naravno da je razlog u sumnju bio nedostatak Adovih vokala koji su, tako lijepo nesavršeni, prenosili Magiju bez imalo naprezanja. Iako je priča s tim albumom ipak, s moje strane, vrlo brzo završila sretno, sumnja u nestanak magije nije potpuno nestao. Izlaskom "Predvečerja" i ja sam mislio da je Ado odlučio krenuti u nekom novom smjeru, ali onda je došao ovaj album…

I sumnja se opet probudila. Koliki god niz godina poznavao Jadru i koliko god bilo jasno da na "Volframu" puno bolje pjeva nego na "Lunaticu", moram biti iskren i reći da nisam fan njenog vokala. No, Jadre je (zajedno s Marijom) pjevala i na prošlom albumu, a kao što sam napisao u prethodnom paragrafu, s njim sam se nakon početne svađe brzo pomirio. Samim time, i ovaj sam se put (iako opet moram biti iskren i reći da sam se nadao Adovom povratku za mikrofon) na Jadrin glas brzo navikao. U stvari, riječ "navikao" je definitivno preteška jer se ne radi o nečemu što mi je idejno toliko strano, ali moram priznati da sam se iznenadio koliko mi ugodno ona zvuči u "S kišom", "Cirkusu" ili "Dimu". S druge strane, nimalo mi se ne sviđa kako zvuči u, recimo, "Susjedstvu" koja mi, zajedno s "Od svjetla", uopće ne leži i nije mi drago što idu jedna za drugom.

Dakle, jasno je da Ado iz nekog razloga ne želi više pjevati (šaputati, pripovijedati, kako hoćete) i ta činjenica nije nešto što bi dalo potpunog razloga za sumnju u magiju. No, sumnja se ipak budila i iz drugih razloga. Naime, koliko god mi se Ado ponekad činio kao bezgrešno biće, a njegovi stihovi bili odlični, na "Volframu" mi neke teme nisu u rangu dosadašnjeg rada. Ne znam kako bih to uopće opisao. Postoje ti neki ljudi za koje smatram da svijet promatraju i opisuju slažući se slikama koje su savršeno jasne, a koje 'obični' ljudi ne znaju posložiti. Ado je sigurno jedan od njih. Toliko puta su najobičnije priče s njim dobile neku, kako bi on to možda rekao, ezoteričnu dimenziju, a najljepše su priče uvijek bile ostavljene za Izae. Sada mi se ovdje, na "Volframu", dogodilo u nekoliko navrata da su priče nekako... ne znam ni ja, obične koliko god biti 'običan' ne znači biti 'loš'.

I sad sam ja potrošio pun kurac nekih negativnih riječi i onaj tko bi završio s čitanjem prije ovog pasusa bi s razlogom pomislio da meni album ne valja, a to nikako ne odgovara istini. "Fragmentirani monokl gospodina Volframa" je odličan album. Izae su i dalje, da te citiram, endemska vrsta koja se pojavi tu i tamo i donesu nam pregršt lijepih trenutaka. Ono što je posebno lijepo kod ovog albuma su glazbeni aranžmani, odnosno neke instrumentalne minijature poput predivne gitare u "S kišom" ili divnih orgulja u "Balkonu". Posebna priča je klarinet kojeg je, kao i saksofon, na albumu odsvirao Željko Barač. U svim pjesmama koje je odsvirao, Željko je savršeno pogodio Izae magiju, a posebno je to tako u odličnoj međuigri s bendžom (pozdrav i Vladu) u pjesmu "Čovjekoliki". Da, album je odličan, ali nije prelijep kakvi su bili raniji (pogotovo "Kad nadošu kiše i nastane strka leptira") i to je moj problem s "Volframom". Jednostavno, neki ljudi su me razmazili i teško mi je kada od njih dobijem nešto za što bi 90% ovdašnjih glazbenika ubilo da mogu napraviti.

Dražen: Pjesme na "Teatru" i "Volframu" su svakako običnije i, da upotrijebim i tu nezgrapnu riječ za ovaj bend, pristupačnije od onih s prijašnjih albuma. No, iako ni meni nije jasno zašto Ado nije više involviran na vokalima, te obične pjesme kao da su pisane za Jadranku i njezin djetinjasti prizvuk najdraže tete iz vrtića. Mislim da je u pitanju samo neka druga Magija kojoj se ti i ja nismo nadali na duge staze.

Ili se ovo između njih i mene ipak pretvorilo u nekakav brak u kojemu je svaki kompromis dobro došao. Ali i s time sam si isto OK.

izae.bandcamp.com