Kako to točno zvuči Kalifornija? Multi-instrumentalni klinci Sam France i Jonathan Rado, odrastali u predgrađu Los Angelesa, pogodili su točno pravu notu, a "Ambasssadors of Peace and Magic" zvuči kao auto karta za istraživanje glazbenog krajolika surfa, popa 60-ih, garažnog i psihodeličnog rocka 70-ih osunčane zapadne obale. Foxygen zvuče kao nešto što bi komotno mogao pustiti Mucho Maas na svojoj radijskoj stanici KCUF koju slušamo dok se s Oedipom užarenim asfaltom vozimo na jug prema San Narcisu.

Na svakom zavoju prepoznaju se potpisi koje su tu ostavili Lou Reed i Dylan, susrećemo putokaz za mjesto gdje su Beatlesi bili na pikniku, kao i natpise 'Ovdje je jeo Elvis', 'Stonesi su spavali u ovom motelu'. No, da ne bude zabune, ovo je sasvim nova vožnja, na ovoj vožnji još niste bili. Rasprava o autentičnosti naspram reprodukcije uvijek dovodi do paradoksa, jer što je vjernija reprodukcija uzora, tim je manje autentičan konačni proizvod, ali Foxygen su tu na sigurnom. Rado i France znaju što rade i pritom se odlično zabavljaju. Mislim, tko nazove album 'Mi smo ambasadori mira i magije dvadeset prvog stoljeća' bez fige u džepu i barem malo cerenja? Jesu li pravi ili se prave? Njih nije baš puno briga koji će zaključak biti, jer ovo je ozbiljno dobra muzika za ljude s mrvicu smisla za humor.

"No Destruction" je do srži najbolji mogući stav miroljubivosti za život u velikom gradu; uz ispreturane stihove o pušenju trave u podzemnoj, velikom mišu i stakleniku, poruka je ipak savršeno jasna dok France lijenovito pjeva No destruction in the waking hour uz usnu harmoniku i klavir. Super slatku pop melodiju pjesme "San Francisco" presijeca flauta, ksilofon i neodoljivo nepovezani refren I left my heart in San Francisco – That's okay, I was bored anyway…I left my heart in San Francisco – That's okay, I was born in L.A. Ne zadržavajući se predugo ni na jednoj temi, ni u jednom ritmu, svaka pjesma zapravo je nekoliko njih stopljenih u jednu neobičnom lakoćom, uz malu pomoć producent Richarda Swifta.

Tu je i naklon Elvisu u "On Blue Mountain" koja funkcionira poput prozivke i odgovora jer svaki put kad u pjesmi dođe We can live on Blue Mountain, počnem pjevati The suspicious minds, a kad u "Oh Yeah", krene stih I've got the movies and the discotheque inside my mind, ne mogu ne dodati feelin' groovy kao da slušam Simona & Garfunkela. Blesavo, pametno i vrlo zabavno.

I za kraj "Shuggie“,koja počinje kao sjetna balada o neuzvraćenoj ljubavi, s jednom od najupečatljivijih minijatura I met your daughter the other day, well that was weird/ She had rhinoceros shape dearrings in her ears, ali odjednom je tu glam rock refren, i na kraju tam-tada-dam pljeskanje uz simfonijski vrhunac. Nespojivo? Nikako, zvuči sasvim logično kad se vozite s Foxygenom.

Nakon što su se do nosa najeli glazbenih uzora, Rado i France napravilisu majstorski album vremešne patine, a opet sasvim originalan, uz to slackerski neozbiljan, i kao da je u sebe progutao cijelu osunčanu obalu Pacifika.