Dragi Dida,

Nismo se dugo čuli, ali evo tvoj novi album potaknuo me da ti napišem pismo. Jebiga, često te se sjetim, uvijek mi kroz glavu prolazi kako te neće još dugo biti i kako treba iskoristiti ovo zajedničkog vremena što nam je ostalo. Ali i sam znaš kako je teško sjesti i nešto napisati. Ups, naravno da ne znaš, pa ti zapišeš sve što ti padne na pamet. I još to uglazbiš.

Sjećaš se kako smo onda kada si izašao iz bolnice nakon moždanog pričali kako je vrijeme da se odmoriš, da nema potrebe da tako naporno radiš. A ti si rekao da to nije rad već golo postojanje, potreba kao hrana i disanje. I onda si počeo raditi više nego ikada, kvragu pa ni u naponu snage 70-ih nisi ovako štancao ploče.

Ima li ti smisla govoriti opet kako nije nužno potrebno da sve što zamisliš napraviš? Nema, znam, jer da ne radiš tako impulzivno ne bi to bio ti. I da ti odmah kažem, bez puno okolišanja, loš ti je ovaj novi album. Ali već sam ga arhivirao i preslušao. I bit će uvijek tu negdje u blizini. Jer usprkos svim manama, svim neinventivnim aranžmanima i jezivo lošim gitarama, ovo si čisti, stopostotni ti.

Evo, ova uvodna stvar, ima neki jadan, ali efektan rif, tu su vokali bake Patty i još neke gospođe koja se valjda tada zatekla na farmi. I tekst je simpa, na prvo slušanje čini se da nastavljaš tamo gdje si stao s genijalnim "Greendaleom" i himničkim "Living with War". Ali nakon par minuta sve postaje tek dosadna repeticija, s tim hladnim sviranjem koji veze nema sa onom žestinom kojom inače prilaziš svemu.

Kada si me na "Greendaleu" pilio 9 minuta sa nekim solažama i usput se derao na megafon, trnci bi me prolazili, ništa drugo ne bi postojalo na svijetu. Sada, jedva da primjetim da nešto pokušavaš reći.

Onda ova druga pjesma, "Fuel Line", s tim ravnim, dosadnim ritmom koji nekako odvrti pjesmu do kraja a da me ni sekunde nije briga pjevaš li o autima ili o sveučilišnoj košarci. Treća nije loša, uspio si nekako postići da zvuči kao da je snimljena u doba "Zume", evo konačno savršena harmonija vokala i glazbe s refrenom iz priručnika 'Kako složiti klasičnu Neil Young pjesmu'. Samo, zašto si dodao ovaj drugi dio s lošim hard-rock prijelazom i debilnim solom?

Ma, ima ovdje očito safta. Evo da ne ispadne da ti tražim dlaku u jajetu, višeglasni refren na "Cough up the Bucks" je vrh, ma kompletna stvar je urnebesna. I "Fork in the Road" je definitivno glavna stvar na ploči, tu si sažeo sve, a mene posebno oduševljava kada kažeš 'There's a bailout coming but it's not for you'. Smatram to najmudrijim komadom politike u popularnoj kulturi još od uzvika Jacka Nicholsona u "A Few Good Men", sjećaš se ono kada se izdere 'You can't handle the truth!' Istina je tako jednostavna i lijepa, ako si je spreman prihvatiti.

Ma Dida, ti si sve. Ti su duša od čovjeka, ujedno i staro gunđalo. Ti si vrhunac poezije, ujedno i banalniji od Mladena Burnača. I da, samo spominjanje takvog imena u pismu Tebi trebalo bi biti kažnjivo smrću. Da smo od onih što vjeruju u kazne i nagrade, onih što vjeruju da sve skupa ima nekog većeg smisla, da nije sve tek obični urlik koji se gubi u kakofoniji istih još tamo od vremena kada smo po pećinama crtali mamute.

Ti si Dida jedini pjevač danas toliko stvaran da ne radiš glazbu, nego pričaš plemenske priče. Odgajaš Eddiea, Jasona, Lucindu, mene. Toga lika sa kojim sklapaš taj auto u garaži i kojemu nikada nisi pustio svoje pjesme, niti mu rekao da si tamo neki poznati pjevač. Kako ga ono zoveš, Johnny Magic? Evo, čak si mu i pjesmu posvetio. Lošu doduše, možda i najgoru na ploči, ali ionako mu je nećeš nikada pustiti.

Jer nisi ti Dylan koji sve mora omotati dubinom. Ili pod stare dane prazninom. Hej, ovim tipovima koji su uhvatili neke godine Bobov konformizam odlično dođe, vjeruju kako su još uvijek cool jer je OK biti prdonja kada je i Dylan takav. A ti se i dalje boriš sa vjetrenjačama, sa samim sobom, s postojanjem i sve bližom smrću. Zato te netko nesvjestan, ne-pomiren s tim da iz ove igre života ne može izaći kao pobjednik i ne može prihvatiti.

Ne mudruješ previše, iako snimaš te nekakve konceptualne albume. Ali ne skrivaš se iza ideja, već govoriš ono što misliš. Kad pjevaš o pravu na anonimnost u ovo doba reality televizije i medijskog terora to i misliš. Kada pjevaš o opozivu predsjednika to i misliš. Ne sumnjam da isto radiš kada pjevaš o tome što ti znači automobil, svi to kužimo.

Nisi ti nikakav anti-intelektualac. Samo ne smatraš intelektualce svetim kravama, poput Ivana Zvonimira Čička. Jebiga, moraju se osjećati važni, a za to im je jedina prilika kada je sve idealno, čim stvari zaguste postaju nebitni. Neka uživaju u demokraciji, jeftinoj energiji i pljucanju po lošim stvarima koje su se dogodile. Ionako uvijek propuste trenutak. Ne sekiraj se zbog njih, čak ni ti ne možeš promijeniti svijet.

Evo, ja obećavam da se neću previše uzrujavati oko toga što si snimio ovaj album. Ipak smo familija, prihvaćam ga kao dio tebe. Samo ne očekuj da ga slušam previše. Bar ne dok gorivo opet ne dođe blizu 10 kuna. Jebiga, onda ću ga slušati dok ne oglušim ne bi li našao kakav mudar savjet, kao što sam ih do sada nalazio na prijašnjim ti albumima vezano uz sve što mi treba u životu.

Pozdravi Patty. Nemoj više da je vodiš na turneje, može i Ralph ujutro da ti skuva kavu. Bar neće zauzvrat tražiti da bude predgrupa. Daj pusu Ponchu. I završi više te arhive prije nego te opet strefi neki udar. Ili te netko ne upuca, recimo CIA jer si pred otkrićem alternativnog izvora energije. Ne zaboravi, smaknuli su i Teslu i Reicha. Onaj mali smišni s bafama nedavno je priča o tome Reichu, mali Mišak, znam da voliš njegove emisije. Otkrio je i on orgonsku energiju, ili kako je ti zoveš Oregonsku jer nigdje nije tako dobro kao u Oregonu.

Da ti govorim da se paziš nema smisla, sve znaš ionako bolje od mene.

Do slušanja.

http://www.neilyoung.com
http://www.myspace.com/neilyoung