Supergrupe u načelu ne funkcioniraju. Ne znam otkud ljudima uopće ideja da rade raznorazne kombinacije nespojivih bendova i očekuju prihvatljive rezultate. Bendovi poput Audioslave ili Super Heavyja bili su samo loše kopije matičnih bendova ili pojedinačnih članova. Jedna od rijetkih situacija kada supergrupe funkcioniraju jest kada se radi o bendovima za koje je taj izraz jako nategnut. Dobar primjer toga bi bio Dear Landlord čiji su članovi svirali u 20+ bendova prije zajedničkog pothvata, ali nikad nisu bili pretjerano poznati.

Takav je slučaj i sa forgettersima, koji iz nepoznatog razloga pišu ime malim slovom. Grupa je to sastavljena od samo dva člana s impresivnim alternativnim pedigreom. Vokale i gitaru odrađuje Blake Schwarzenbach, bivši frontmen Jawbreakera dok bubnjeve svira Kevin Mahon, najpoznatiji kao originalni bubnjar grupe Against Me!. Kasniji bubnjar te grupe, Warren Oacks, vjerojatno će ostati upamćen kao osoba koja je definirala njihov folk zvuk, ali Mahon je bio taj koji je svirao na "Crime As Forgiven". Iz tog EP-a izrastao je album "Reinventing Axl Rose", jedan od najboljih folk punk albuma uopće izdanih.

Na nastupima se forgettersima pridružuje i basistica čiji se identitet veoma brzo rotira. Zlobnija osoba od mene primijetila bi da je izbor basistice samo udovoljavanje Schwarzenbachovim prohtjevima, jer se iz njegovih stihova da iščitati veoma problematičan i kaotičan odnos prema ženama. Čudnovata priča oko basistica se pogotovo naglašava kada se uzme u obzir da na albumu bas uopće ne igra bitnu ulogu, te ako se i pojavljuje, ima ulogu pozadinske buke.

Iako je prvi dojam da prijašnji bendovi članova forgettersa djeluju nespojivo, njihove razlike se u stvari dobro nadopunjuju i stvaraju zanimljiv produkt. Glavna zamjerka kasnijim bendovima Blake Schwarzenbacha bila je da su zvučali anemično i bezvoljno, a ovdje Mahonovo jednostavno i dosta snažno bubnjanje daje život pjesmama. Tako se pjesme poput "Turn Away" pretvaraju iz pomalo ljigavog popa u dosta himničke i vesele stvari.

Što se tekstova tiče tu nema prevelikih iznenađenja. Schwarzenbach i dalje mrzi cijeli svijet, ponajviše sebe, obračunava se sa svima te bazira tekstove na osobnim iskustvima. Za razliku od prijašnjih albuma, tekstovi su više prikriveni i puni metafora, ali ispod njih se i dalje krije raspižđeni klinac koji je napisao "Boxcar".

Unatoč tome što album ima svoje trenutke, itekako se primijeti dosta nedostataka. U par pjesama se pojavljuju klavijature koja sprječavaju pjesme da dobiju sirovost i snagu da prate vokal. Također, iako su članovi grupe bili inspiracija modernim bendovima, samu muziku je vrijeme ipak malo pregazilo. Svaka pjesma odiše dojmom studentskog radija sa sredine devedesetih. Ne razumijem ni potrebu ubacivanja raznoraznih isječaka na početku pjesama, ali to je boljka koja je više osobna, nego objektivna. Na kraju čak ni Mahonova energija ne sprječava album da se pri kraju počne vući i postane dosadan.

Ovo nije album koji će završiti na nekoj listi najboljih godišnjih izdanja, ali je ugodan uradak dvojca koji polako, ali sigurno kroči prema mirovini. Fanove će razveseliti jer će dobiti novu porciju tekstova nad kojima mogu plakati o besmislu života, a njima dati priliku da još jednom prođu Ameriku radeći ono što rade najbolje.

forgetters.blogspot.com