Kako definirati svoju glazbu? Znajući kako je teško odrediti žanr glazbe koju slušam, odnosno koliko je teško neke stvari staviti u ladice (ili, ne daj Bože, odgovoriti na pitanje 'a što ti, zapravo, slušaš'), pretpostavljam da je još teže to učiniti sa svojom glazbom. Zbog toga se neki bendovi priklanjanju zajebancijama u opisu svojeg žanra, neki nadobudno 'promaše ceo fudbal' u svojoj definiciji, a postoje i oni koji jednostavnim riječima potpuno opišu zvuk kojeg stvaraju.

Jedan od bendova koji pripadaju ovoj posljednjoj skupini su makedonski Foolish Green. Okupljeni oko pjevača, gitariste i producenta Nenada Stefanovskog, ovaj šesteročlani bend je u promo materijalima za svoj prvi album, napisao kako izvode 'psihodelični pop' i u tome potpuno pogodio. U 50-ak minuta u kojima je smješteno 12 pjesama, Foolish Green uistinu lijepo koketiraju s psihodeličnim zvucima, ali sve skupa niti malo ne odskače od definicije pop glazbe (prisjetimo se još jednom kako je Lejm jednom lijepo pojasnio što bi to pop glazba trebala/mogla biti).

Doduše, "Escape" na trenutke nije ujednačen album pa u sebi nosi i izlete u neke druge žanrove, a moram priznati kako su upravo oni i najslabiji dio ovog materijala. Posebno se to odnosi na "Lover Doll" i "Let Me Out" koje zvuče pomalo brit-poperski, a koliko god ja bio fan te vrste glazbe, ova reinkarnacija iste nimalo nije uspješna. Doduše, "Lover Doll" ima hitoidni potencijal, pa je i predstavljena kao single puno prije objavljivanja albuma, ali to bi se mogla pokazati i kao zamka za sam bend. Naime, onaj tko čuje ovu pjesmu stvorit će pogrešan dojam o bendu koji je veliku većinu materijala složio u skroz nekom drugom smjeru.

Foolish Green najbolje funkcioniraju dok plove psihodeličnim vodama. Recimo, uvodna "Bon Voyage" idealno priprema slušatelja za glazbeni put ovih Makedonaca s laganom gitarsko-klavijaturskom igrom koja priziva atmosferu s "Moon Safari"-ja. No, da su elektronski zvuci tek lijepi dodatak klasičnoj rock postavi, bend pokazuje već u drugoj pjesmi na albumu pod nazivom "Crystal Night". Ovdje se Foolish Green predstavlja u pravom svjetlu. Dok se pjesma lagano razvija, kao asocijacija se nameće rani The Verve iz "A Storm Ine Heaven"/"A Northern Soul" faze, a to bi svakome trebala biti dobra pohvala.

"Crystal Night" je jedan od tri-četiri vrhunca albuma. "Faux" i "Sun Is Gone" su u tom rangu, a pravi hit je "Laika". Smještena u samu sredinu albuma, ova pjesma svojim zvucima priziva Beatlese iz one narkomanske faze, a u jednom od velikoj broja preslušavanja prošla mi je misao kako bi "Laika" mogla poslužiti i kao b-strana za "See Emily Play" single. Doduše, nikako ne bi "Laika" mogla zamijeniti "Scarecrow", ali bi mogla poslužiti kao dodatni materijal jednog od barrettovskih remek-djela.

Psihodelični pop, ili kojekakvi slični derivati, jedan je u nizu žanrova koji je posljednjih godina kroz različite izvođače dobio svoju publiku. Foolish Green je među prvim izvođačima s ovih područja koji uspješno vladaju svojom materijom i "Escape" je, usprkos svojoj neujednačenosti i ponekim loši(ji)m trenutcima, materijal koji nagovještava još jednog zanimljivog izvođača iz regije.