Horor subota. Kombinacija užasno jake glavobolje, poprilične mučnine i ne baš tako visoke temperature me bacila u krevet u takvom stilu da nisam mogao komunicirati, a kamoli nešto drugo. Najgore od svega je to što nisam mogao ni zaspati, a onaj rijetki godišnji pokušaj vjerovanja farmaceutima se pokazao totalnim promašajem. S druge strane, zajebani celerasti smoothie, ekstraljekoviti čaj i fina ručkovečera (sve tri stvari copyright by Ona) su pomogle tijelu da pronađe snage, a mozak je počeo funkcionirati tek negdje početkom drugog poluvremena utakmice između Clippersa i Spursa.

 

Jutro iza je svijet odmah bio ljepši. Malaksalost je ostala tek u tragovima, boli praktično da nije bilo, a tek je činjenica da sam neradni dan proveo u krevetu ostavilo sjenu na cijelo raspoloženje. Ipak, ugodno buđenje, čitanje ponekog stripa i obilni vikendasti doručak naznačile su potpuno drugačiji dan od onoga jedva preživljenog. Kada je već tako, trebalo je pronaći i odgovarajući soundtrack za cijelu priču.

I tu se pojavio House Of Wolves, odnosno Rey Villabolos. Čovjek je prošle godine samoizdao "Fold In The Wind", album kojeg je ovih dana reizdala draga mi baskijska izdavačka kuća Moonpalace. Početno sam oduševljenje akustičnim uglavnom-pa-ljubavnim pjesmama pripisao činjenici da sam upravo preživio jako gadan dan i da bi mi iza njega i tko zna kakvi zvuci bili dragi (htio sam napisati Arcade Fire, ali nisam želio navući bijes čitatelja). Reyu je u prilog išla i činjenica kako je, osim mog generalno dobrog raspoloženja, i dan svojom vedrinom pomalo tražio lagane, neopterećene zvuke i sve je izgledalo kao mistični trenutak u kojem su se, eto, poklopile planete omogućivši nekom nepoznatom meksičko-talijanskom Amerikancu da uđe u moj stan.

Međutim, čovjek ne samo da je ušao nego nikako ne želi izaći van. OK, privremeno sam ga izbacio dok je Linsanity u nedjelju navečer opet uzimao maha, ali se House Of Wolves odmah vratio. Teško mi je uopće uključiti pojačalo, a da ne odem na bandcamp i pustim "Fold In The Wind" te pokušavam odgonetnuti u čemu je tajna koje u stvari i nema.

Rey Villabolos (draže mi ga je zvati tako nego House Of Wolves, nekako je osobnije, a mislim da sam zaslužio biti osoban nakon ovih sati provedenih s njim) bi se naovlaš mogao prozvati tek još jednim trubadurom koji diljem svijeta niču kao gljive poslije kiše. No, njegov na prvi trenutak pomalo feminizirani, a kasnije nevjerojatno ugodni glas u kombinaciji s nepretencioznim prebiranjem po gitari, jednostavnim klavirskim dionicama i nasumičnim epizodama nekih drugih instrumenata svoju priču priča na potpuno osobni način. Sve je kod njega nekako toplo, iskreno i vedro. U njegovim stihovima je lako pronaći vlastite trenutke. Stvarne, tek malo uljepšane ili izmišljene.
(I uvijek u ovim trenutcima upadam u zamku što napisati. Zaključci ovakvoj muzici kao da ne pristaju)

Možda će oni koji su podrobnije upoznati sa singer/songwriter scenom reći kako ovakvim izvođača i albuma ima 'na bacanje'. Ja to stvarno ne znam jer uglavnom takve izvođače posljednjih godina ne doživljavam baš intenzivno. Za razliku od Reya. A one s početka ovog pasusa pozivam da poslušaju "Fold In The Wind" i onda mi preporuče nešto slično. Rado ću ih poslušati iako sumnjam da će me nešto tako 'dignuti iz mrtvih' kao ovaj album.

www.moonpalacerecords.bandcamp.com/album/mr023-fold-in-the-wind
www.houseofthewolves.blogspot.com