Recenzije

Anti-Pop Consortium Fluorescent Black Big Dada 2009.

ponedjeljak, 19. listopada 2009

Par tjedna prije nego što sam došao u priliku pisati ovaj osvrt visio sam na konkurentskoj  glazbenoj webstranici   i čitao vijesti. Prošvrljam malo kad ono daleko ispod top vijesti jedna i pol rečenica najavi novu Antipop Consortium ploču za deseti mjesec. Uz tekst  je stajao plejer s velikom tipkom plej na kojemu je pisalo "Capricorn One". Stisnem plej i čim sam pustio lijevi klik, bez uvoda, bez upozorenja, samo se prolomi 'Stay humble, still number one.'

'You can take it as a diss if you wish,
Antipop represents antibullshit.'

1 Verses 15:27; APC AD 2000.

„-Where are we going Father?
-Further.“

5 Lay Me Down 1:63; APC AD 2009.

 

Čini mi se da će kraj prvog desetljeća  trećeg milenija mnogi pratitelji glazbe dočekati s olakšanjem.

Češće nego rijeđe čujem govorkanja kako nam nulte nisu donijele ništa značajno, barem 'ni blizu koliko 60-te i 70-te.'
E, s uvredom, nabijem vas na vaše svete 60-te i 70-te. Onda ide nabijanje i na retro izbljuvak zvan 'revival 80-tih' (isprika za riječ 'revival', al ne znam kak bi se to lijepo, zdravo rvacki reklo. Ako netko slučajno zna, nek ostavi komentar i sutra će bit prepravljeno). A onda ide nabijanje mene na moje superkuul 90-te.

Zazirem od nostalgije. Pogotovo one koje nam onemogućava da vidimo ljepotu u sadašnjosti. Ili kad nam se kreativa vrti oko reciklaže reciklaže radi. Sigurno da nikad ništa nije samo ružičasto, ali još sigurnije je da nikad ništa nije samo crno.

Neke etikete i bendovi su se zauvijek raspali (R.I.P. Grand Royal i Dismemberment Plan), al je na njihovo mjesto došla  zamjena na koju nemam nikakve prigovore. Etikete i bendovi kao što su DFA, Oscilloscope, The Books, Gorillaz, Fink, !!!, Quasimoto, 2Mex, Yeah Yeah Yeahs, The Strokes, RJD2 i Antipop Consortium.

Sad, naravno da su neki od gore navedenih ipak počeli u kasnim 90-tima, al ja ću ovdje nagurat vodu na mlin i uzet u obzir distribucije i prva izdanja na etiketama koje si mogao nać izvan 100 metara od mjesta štampanja ili nečije spavaće sobe. Ako vam neko prisere o uzaludnosti bilo koje od ranije navedenih imena će poslužit kao dobar kontraargument i šutka u dupe njihovoj romantiziranoj nostalgiji.

 

'Dooooošloooooo   dooobaaaaa    daaaaaa   seeee   saaaastaaajeeemoooooooo....!!!!'

 

Bad Brains, Jesus Lizard, Portishead, Dinosuar Jr., Pavement i Jawbox samo su neka od imena koja sam uspio prizvat u kratkoročno pamćenje sa zajedničkim faktorom ponovnog okupljanja pod kraj ovog desetljeća. Neki od njih se nisu ni raspali (al su si uzeli skoro 12 godina za snimit novi album. Mig mig Portishead), neki su se raspali pa se sastali bez ikakve namjere snimanja novog materijala, a u slučaju Pavementa i Jawboxa okupljanje tek treba uslijediti.

No, osim ponovnog sviranja ono što  svi ovi bendovi imaju zajedničko je da sve što trenutno rade u muzici (bilo da izdaju ploče ili samo sviraju koncerte) ima poprilično pozitivan i kvalitetan predznak. Nije riječ o nekom antiduhovitom okupljanju Sex Pistolsa, nego o ekipi koju se u 2009. na bilo koji način apsolutno isplati poslušat i vidjet uživo. Ponovno, za Pavement i Jawbox još nemožemo ništa tvrditi, al ta ekipa ima dovoljno kredibiliteta da im možemo izać u susret i na slijepo poželjeti ih vidjet uživo. I uslijed sve ove miline prije par godina Antipop najavi ne samo okupljanje već i novi album. Kako ja nemogu zapamtiti ni kad mi je rođendan nije mi trebalo dugo da u potpunosti zaboravim ovaj podatak.

Par tjedna prije nego što sam došao u priliku pisati ovaj osvrt visio sam na konkurentskoj  glazbenoj webstranici (konkurentskoj hahahahahah.. koja megalomanija... riječ je naime o onoj čije ime ima veze s radovima u polju i sijenom) i čitao vijesti. Prošvrljam malo, kad ono daleko ispod top vijesti jedna i pol rečenica, koju sad nemogu više ni naći, najavi novu APC ploču za deseti mjesec. Uz tekst  je stajao plejer s velikom tipkom plej na kojemu je pisalo "Capricorn One". Kroz glavu mi je prošlo '..joj samo da nije loše...to bi mi fakat teško palo...' kao da ne znam o kome se radi. Stisnem plej i čim pustim lijevi klik, bez uvoda, bez upozorenja, samo se prolomi 'Stay humble, still number one.' Na 'one' krene sintetski zvukovni stroboskop i urlikne sirena za početak borbe.

.....uglavnom, vrtio sam stvar cijelo popodne. Ne skinutu. Nego sa streama. Marko bi rekao 'klanje'.

AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!!!!! CAPRICORN CAPRICORN CAP-CAPRICORN ONE! CAP CAP CAP CAP CAP CAP!!!!!

Trebalo mi je malo vremena da se domognem ostatka albuma, al nakon ovakve najavne stvari nisam se uopće dao poljuljat u ustrajanosti da čujem ostatak ploče čija naslovnica je obećavala sunce na kraju teške meteorske kiše glazbenih mediokriteta.

"Fluorescent Black" je obećavao sve ono što mi u glazbi treba; sjaj-pa makar i prigušeni, ushit, suočavanje s činjenicom koliko je radio u kurcu, muzu koja živi u srcu i želucu.

Jello Biafra jednom vrlo slikovito opisao sve svoje frustracije s nostalgijom i ponovnim okupljanjima bendova kojima je bolje da su gotovi i ja sam se s njim gotovo u potpunosti složio, no APC je u desetom mjesecu 2009. pokazao da su daleko od zanemarivih i istrošenih izvođača i da ih podcjenjujete pod cijenu vlastitog kredibiliteta.

Eksperiment i sintetika i dalje vladaju. Aritmičnost je prisutnija nego u mojoj lijevoj klijetki, a više-manje jedini dodir s organskim ćete dobiti u sudaru s vokalima M. Sayyida, Priesta i Beansa. E da! I s onom uvodnom gitarom na "Lay Me Down" koja zvuči k'o da se Omar Rodriguez Lopez overdoziro inspiracijom i pokušao odsvirat dva albuma odjednom.

I onda dolazite u ruke Earla Blaizea, producenta i četvrte glave ove antipop nemani čije se daljnje djelo najavljuje sa stihovima 'Hold that. I'm bangin' till your eyes roll back.'

I točno tako bude.

17 pjesama nakon kojih vas je malo strah stisnut ponovno play. Al' vjerojatno budete. K'o nesreća od koje nemožete odvratiti pogled. Nakon što vam "Lay Me Down" sa svojim gotovo nerazgovjetnim,  šumećim semplom da do znanja da nema šanse da  ovu ekipu uspijete uhvatiti na spavanju, "New Jack Exterminator" nastavlja priču i stavlja iskustvo na prvo mjesto u vladanju mikrofonom. "Shine" zatim priziva Sega Megadrive "Streets of Rage" podloge i Warren G.-a kako bi mu rekli pokoju na ruskom, a "C Thru U" osim što ima redanje na mikrofonu za sjebat srednje uho ima i podlogu koja se na plesnom podiju može konkurirat Dizzee Rascalu. U biti dosta stvari na "Fluorescent Black" osim što pigaju mozak, pigaju i tijelo; "Volcano", "NY To Tokyo" i "Reflections".

Album je zaista samo nastavio tamo di je "Arrhythmia" stala 2002. Kao da nisu nikad ni prestali raditi. Tokom godina APC i njegovi članovi su bili gosti na raznim izdanjima, pa smo ga tako mogli naći s DJ Krushem, Viktor Vaughnom, DJ Logicom i Techno Animalom dok su sami APC bili uvijek dost škrti s ugošćivanjem. Brijem da mi je i to uvijek odgovoralo kod njih. Nisam fan ploča koje imaju više gostiju od pjesmama. Uglavnom. Taj način rada prisutan je i na ovoj ploči sa samo jednim gostom, sveprisutnim i uvijek simpatičnim Roots Manuvom.

Prije nego što privedemo ovaj osvrt kraju i dobijem 17 mailova od Krehe kako nik'o živ ne čita na web stranicama više od pola kartice teksta, samo da još primjetim kako je uvod od "Born Electric" totalni zakon i da me vratio u doba opsesivnog slušanja "De La Soul Is Dead" i stvari "Johnny's Dead". A kad smo već kod Krešića moram mu odat dužno priznanje za moje upoznavanjem s Antipopom još tamo negdje početkom desetljeća. Još tada Kreha je znao. 35!

Svašta nešto je Antipop stavio na novi album i sve to je teško ignorirati. Ako imate imalo volje za istraživanjem i možda čak želje za promjenom i stranostima "Fluorescent Black" će vam bit dobar stranac u noći. Samo što će svijetlit u mraku i biti senzualan poput  tigrove masti; žarit i hladit u isto vrijeme. A vi ćete moći ispasti kul pred svom onom IDM ekipom, jer će te moći s uvjerenjem reć '...jebo vas IDM. Ovo je novi ACP!' Ak neznate ni što je to IDM onda ste već poprilično kul, a novi APC će vam dat nešto za nabijat' u ušima dok se vozite na posao/faks/školu /baki/dedi ili di već u tramvaju punom izgubljenih duša koje su šatro ušparale na novcima i informacijama čitajući 24 sata ili samo na informacijama čitajući više manje bilo koje dnevne novine. Možda vokmeni i glasni APC nisu zdravi za uši, al su definitvno zdraviji za mozak.

Sve u svemu dao bog da se Antipop raspadne svake dvije godine i onda vrati svake treće s ovakvim albumom.

A kad smo već kod antipopa danas vam je Mudhoney u SKUC-u. Nadam se da vam to nešto znači i da imate para da se vidimo tamo. Ja ću bit onaj koji će svijetlit u mraku od prevelike doze florescentnog crnila.

www.myspace.com/antipopny
www.warprecords.com/antipop