Hype je zajebana stvar, lagano se može obiti bendu u glavu. Pogotovo tako mladom bendu poput Title Fighta. Ona početna ekstaza koju hype stvori sigurno će privući širu publiku i pomoći im da se promoviraju, ali jednom kada hype utihne dolazi vrijeme da se isti opravda. Iskreno ne znam otkud se stvorila tolika strka oko njih, ali drago mi je što su u konačnici isporučili kvalitetan album.

Title Fight djeluju unutar skupine bendova nazvane jednostavno - The Wave. Grubo rečeno, to je skupina prijatelje koji su oformili par post screamo/ hardcore bendova te osim toga ne dijele neke druge poveznice. Neki od drugih poznatijih iz te skupine su Touche Amore, Make Do and Mend i La Dispute. Zanimljivo je da svi ovi bendovi zapravo imaju iste uzore, ali im čast iskazuju svatko na svoj način. Touche Amore je tako klasični hardcore bend, Make Do and Mend je najbliže što je The Wave došao komercijalnoj muzici, a La Dispute su jednostavno čudni. Kao i ostali, Title Fight svoje uzore nalaze u devedesetima, među bendovima poput Jawbreakera, Lifetimea te nešto starijim Replacmentsima i Gorilla Biscutsima.

Svoju verziju sviranja takve glazbe bazirali su na glasnim gitarama, lošoj produkciji i emocionalnim tekstovima. Iako je album "Floral Green" izdan za respektabilnu diskografsku kuću Side One Dummy produkcija u odnosu na debitantski album nije se puno popravila. To ne znači baš da album zvuči kao rane snimke Minor Threata, ali malo dodatnog poliranja ne bi škodilo. Rezultat toga je da na nekim pjesmama zvuče kao zid buke, a ne pojedinačni instrumenti. Ne pomaže ni to da se na albumu izmjenjuju dva ili tri vokala obzirom da se između njih ne kuži razlika. Svi pjevaju iz petnih žila, trude se zvučat hrapavo, što im donekle uspijeva ali ne pridodaje baš raznolikosti.

S druge strane album sadrži par impresivnih trenutaka. Pjesma poput "Sympathy", na kojoj vokal vrišti "...All I ever wanted was to be interesting", stvarno pogađa u srž. Općenito skoro svaka pjesma uspijeva predočiti sliku mladog, neafirmiranog i bijesnog benda s potrebom da istovari sav svoj bijes i nelagodu na slušaoca. Čak i kada uspore, poput izvrsne "Head In the Ceiling Fan", zvuče masovno i glasno. Uz već spomenute bendove, Title Fight ima dosta široku bazu uzora. Tako u nekim trenucima podsjećaju i na gitaristički bazirane bendove poput Superchunk ili Dinosaur Jr. U drugim pak momentima vuku na totalne depresivce poput Jets To Brazil.

Album ne sadrži neku pretjeranu tehničku virtuoznost, ali ona mu nije ni potrebna. Dapače, najbolja pratnja ovakvim tekstovima jesu dva akorda i hrpa distorzije. Ovdje bi neki ozbiljan gitaristički solo više ubio doživljaj, nego ga pojačao.

Video spotovi koji prate pjesme "Secret Society" i "Head In The Ceiling Fan" isto zavrjeđuju pozornost jer su snimani starim VHS kamera i poprilično su morbidni. Iako bi na spomen VHS kamera prirodna reakcija bila da ih se proglasi nepopravljivim hipsterima, ovdje to nije slučaj. Ima par intervjua koji kruže internetom i svi vode na isti zaključak. Ovi klinci su jednostavno siromašni. Cijela ta opsjednutost devedesetima, lošim snimkama i rudimentarnom svirkom je rezultat odrastanja u vukojebini američke bespući.

Sve u svemu, ovo je obećavajući album mladog benda koji itekako ima potencijala jednog dana postati ozbiljan faktor u žanru. Dotad nek bruse znanje u podrumima jer ionako ništa dobro nije proizašlo iz instant bendova.

titlefight.tumblr.com
facebook.com/titlefight