Prva informacija o ovom albumu (nakon što sam ga već bio skinuo) je bila da je riječ o pričama o izmišljenim osobama. To me malo demotiviralo za slušanje jer koliko god u književnosti obožavao izmišljene priče, u glazbi više volim kada netko kanalizira svoja iskustva u kojima se možda mogu, ali i ne moram prepoznati, a još je važnije od toga da je muzička ovojnica puno više od same ovojnice, da i glazba govori nešto; nešto što ne bi bilo moguće izraziti samo riječima ma koliko one bile snažne, promišljene i pomno posložene.

Prvo slušanje me nije oborilo, nisam obraćao pozornost na tekstove, a nabrijani indie pop koji na momente graniči s nekakvim popičnim punkom mi je bio zabavan, ali ništa više od toga, pa takvih bendova ima na gomile. Ništa pretjerano maštovito, mislio sam, još jedna hrpica klinaca koji svoje frustracije i ostalo žele izraziti nešto bržim ritmovima i pamtljivim, ali ipak nekako konvencionalnim melodijama.

Onda sam album pustio u slušalicama jednog ponedjeljka na putu za posao i ostao sam zapanjen. U trenutku sam se našao usred zbirke kratkih priča ulančanih tako da zapravo više nalikuju na roman, praćenih odličnom glazbenom podlogom i vrlo zanimljivih, duhovitih i, prije svega, životnih. Da, prisutna je tu lijepa doza imaginacije, ali koketiranje s nekakvim izmaštanim svjetovima ostaje samo koketiranje, reminiscencije na bajkovitost djetinjstva upečatljive su, ali ne skreću pozornost s onoga što je zaista važno, a glazba je baš onakva kakvu volim, dovoljno pop da zakači od prve, a istovremeno dovoljno složena da se svakim novim slušanjem mogu otkrivati novi slojevi, bez obzira koliko oni možda jednostavni bili.

Glazbeno Fishboy podsjećaju na Tullycraft, na borbenije trenutke Tilly And The Wall, na ponešto umivenije Mixtapes i slične bendove odrasle na naslijeđu kalifornijskog pop punka te na čitav val razmjerno neotkrivenih indie pop bendova nove generacije tipa Antarctica Takes It! s jedne i već okoštalih i rutiniranih prvaka kao što su of Montreal s druge strane. No, prava vrijednost ovog albuma leži u tekstovima tj. u pričama.

Prva je pjesma na albumu ona o Aaronu, Afterthought Astronautu. U toj se ljubavnoj pjesmi (At this point in my life only two things matter /ONE becoming an astronaut /TWO it's you my dearest Ava/ you are the only thing I've got ) kao jedan od likova spominje izvjesni Adrian Simmons i gle čuda, iduća je pjesma baš o njemu i o njegovom odlasku u lov s ocem i bratom. U lovu je otac ubio bebu medvjeda i svima je bilo krivo i bili su tužni, ali, jebiga, ne može se tu ništa učiniti, ne postoji put kroz vrijeme, pomirimo se s tim i idemo dalje. Obrat dolazi u nečemu nalik na refren (but now that I am old /I know my father lied /I figured out a way /to surpass the speed of light /we built a rocketship /Alberto stole supplies /we'll travel to the past /and disprove our dad's advice), a sljedeća pjesma je, već naslućujete, o Albertu. Njemu cijelo vrijeme ide krv iz nosa, a šef mu je Victor Allen Moss koji je kada je imao petnaest ili šesnaest godina bio zaljubljen u izvjesnu Alyson o kojoj je, naravno, iduća pjesma i tako dalje i tako dalje...

Ovaj album ima samo dvije malene zamjerke. Jedna je što možda traje dvije pjesme previše, nakon nekog vremena (glazbeni) motivi se počinju ponavljati i dalje slušate samo zato što vas zanima što će se dogoditi s likovima, a druga što je svaka direktan nastavak prethodne. I tekstualno i glazbeno. Svaka počinje onako kako prethodna završava. To nije loša stvar kada album slušate u cjelini, ali nemam pojma kako to misle izvoditi na koncertima. Okej, poneka se može izdvojiti kao single i sasvim će solidno funkcionirati i izvan konteksta albuma, ali onima koji znaju cijelu priču nešto će jako nedostajati. Ovo je očito album napravljen za slušanje na prijenosnim glazbenim uređajima i to kada ste u pokretu, stisnuti među gomilom tramvajljudi ili na biciklu pa ne možete baš čitati knjigu.

Podsjetilo me ovo i na lijepu knjigu Velibora Čolića, "Kod Alberta" u kojoj su stalni posjetitelji jedne birtije okupljeni u zajednički niz priča koji funkcionira na sličan način kao i ovaj album. Jedna od divnih svemirskih koincidencija (sumnjam da je išta više od toga) jest da se birtija iz knjige zove kao i jedan od glavnih likova na albumu čija je pjesma odabrana i za prvi single.

Kada sam zavolio ploču i krenuo malo istraživati po internetu, doznao sam da je lik koji stoji iza ovog benda neki uvrnuti i hiperproduktivni kreativac koji uz to što radi glazbu crta i stripove pa ako album naručite prije službene objave (još stignete) dobit ćete cover i booklet sav u njegovim stripovima, a meni se čini da bi to mogao biti jako dobar posao.

Prošli puta kada sam mislio da dolazi poštar bio je popisivač stanovništva. Imao je torbu na kojoj piše 'Zemlju čine ljudi'. Zemlja koju čine ljudi s "Classic Creepsa" mogla bi biti bilo koja, a ja bih se u nju jako rado preselio. Vrijede ista pravila kao tu, ali je crta između mašte i stvarnosti malo zamagljena. I to ne na onaj prozirni fantasy način, već točno onoliko koliko nama, odraslim ljudima s morem obveza, jako treba.

www.yofishboy.com
www.yofishboy.bandcamp.com