Već dulje vrijeme govorim prijatelju da je njemu lako. Pjesme koje slušamo mahom su pjesme muškaraca u kasnim 20-ima, ranim 30-ima koji pjevaju o svojoj sjebanosti, čime njemu bude lakše jer em što nije jedini oh toliko strašno sjeban, em ti muškarci žive od toga što pjevaju o svom stanju duše (ok, očito ne na bogzna kako visokoj nozi) i povrh svega daju mu opravdanje za njegovu pasivnost i nedostatak dovoljnog truda da nešto promijeni. A ja? Gdje su žene koje će mi reći koju o mom stanju duše? Dobro, ne žalim se previše. Kao prvo, zato što svi ti muškarci i meni daju nešto, daju mi uvid u zakučast um onog drugog roda, a kao drugo, nađem katkad i ja utjehu u njima jer nije ni žensko imuno na stanje sjebanosti. Ali ipak, ipak, katkad poželim ženski glas i riječi žene uz koje bi bilo malo manje usamljeno. Jesu li Klara i Johanna Soderberg možda društvo uz koje bi moglo biti lakše?

Nije mirisalo na dobro. Prvi susret s sa švedskim sestrama bio je cover njihova drugog albuma "The Lion's Roar". Dvije dugokose djeve u dugim haljinama cvjetnog uzorka, vitke poput vlati trave među kojima se nalaze, krhke, eterične pojave, prave nimfe, snimane iz kuta koji samo potencira tu nimfičnost. Prvo što mi je palo na pamet bilo je: hipijevština sam tak. Ni drugi susret nije ukazivao na ništa bolje. U spotu za "Emmylou" njih dvije ogrnute pletivom hodaju po američkom bespuću (po nacionalnom parku Joshua Tree gdje je Gram Parsons navodno preminuo, kao što sam poslije saznala), izvijaju se i mašu rukama obavijene dimom, i dok sam slušala 'I'll be your Emmylou and I'll be your June / You'll be my Gram, My Johnny too / No, I'm not asking much of you / Just sing little darling, sing with me' oči si nisu mogle pomoći i samo su krenule kolutati. Sam tak. Kad sam doznala da je riječ o dvije dvadesetineštositno (vrlo sitno) godišnje sestre iz Švedske koje očito tu nešto izigravaju Američanke sa starim dušama pomislila sam da puno dalje od kolutanja očima nećemo stići.

No, idućih par dana taj se cover počeo pojavljivati posvuda. Gotovo na svakoj stranici koju bih otvorila eto ti slike sestara, a kad sam vidjela da je svaka popraćena samo riječima hvale, odlučila sam reći: cinizmu moj, muči malo, ajmo gazelama dati priliku. Minutu nakon početka naslovne "The Lion's Roar" kad Klara digne glas i zapoji 'Well I'm a god damn coward but then again so are you' morala sam položiti oružje, mirno im se prepustiti i počuti što ove mlade sestre imaju za reći. Kad je album prvi put došao do kraja, sjetila sam se odluke od prije desetak godina, odluke da prestajem čitati sve i sva o glazbenicima koje volim i prestajem puniti glavu nepotrebnim podacima poput njihovih srednjih imena ili bendova čije su plakate lijepili po svojim zidovima u tinejdžerskim danima jer samo je jedno bitno. Samo pjesme. Nakon opetovanog slušanja albuma idućih par dana potpuno sam zaboravila tko ih pjeva i ostale su samo one.

"Emmylou" mi je tako sada samo šarmantna oda njihovim očitim utjecajima, ona zbog koje poželim nekoga tko će pjevati sa mnom, po mogućnosti ne u tonalitetu, jer sa mnom drukčije ne ide, i ona zbog koje se svaki put sjetim kako June gleda Johnnyja na stepenicama u spotu za "Hurt". A da sam tijekom prvog gledanja spota za "Emmylou" uočila stih 'Now so much I know that things just don't grow If you don't bless them with your patience', možda bih se ranije prepustila društvu zanosne "New Year's Eve" uz koju se ne osjećam takvom naivnom budalom jer vjerujem da će me upravo moja naivnost spasiti, ili "I Found a Way" zbog koje idući put izjavu nekog od prijatelja da ima deset godina mlađu curu, koja je zbilja zrela za svoje godine, vjerojatno više neću popratiti podrugljivim osmijehom. Završna trijumfalna "King of the World" još je jedna oda, oda životu, čisto veselje kojem nisu mogli odoljeti ni Conor Oberst i Felice Brother i morali su se pridružiti sestrama Soderberg na vrhu svijeta.

Nešto što bi taj boravak na vrhu svijeta učinilo još veličanstvenijim jest nešto hrabrija produkcija. Nje se latio Mike Mogis, jedna od glavnih njuški Saddle Creek tima, i žao mi je što je na trenutke ponešto predvidljiva. Imam dojam da bi svatko tko je preslušao tucet americana albuma, Fleet Foxes pod muss, obavio sličan posao, a jedinstveni glasovi sestara i nevjerojatne harmonije koje pletu zbilja zaslužuju jednako jedinstvenu produkciju. Ima trenutaka na albumu koje ne izvlače ni prelijepi i moćni glasovi sestara, ali zahvaljujući njima i načinu na koji su ih odlučili upakirati i promovirati sestre će nesumnjivo imati priliku uglazbiti još niz stranica svojih dnevnika.

Vratimo se na pitanje s početka (zaboga, postala sam od onih koji postavljaju pitanja na početku. To me iritira. Bojim se da ni ova zagrada ne umanjuje iziritiranost). Ne znam kakva budućnost čeka mene i sestre i koliko ću večeri provesti pijuckajući vino dok si one šapuću tajne, ali to ni nije važno. Važno je da su me barem nakratko ovi kristalno čisti glasovi malo spasili i podsjetili na ono najbitnije što sam u posljednje vrijeme zaboravila: kakve su god još pogreške i manje svijetli trenuci preda mnom samo je jedan način kako ih prebroditi: with a goddamn smile.

thisisfirstaidkit.com