Čini se da Dušanu Strajniću iz Beograda u rekordnom roku uspijeva ono što je Nini Romić već odavno uspjelo u Zagrebu. Ne znam da li ima toliko ambiciozne planove, ali možda bi upravo on, baš kao što je tu ulogu prvo spontano pa onda odgovorno i s puno truda preuzela naša Nina, mogao postati svojevrsni predvodnik ili barem inspiracija mlađem naraštaj beogradske (i šire) kantautorske scene. Izlazak iz sobe se za mladog kantautora odigrao neuobičajeno brzinski pa se njegov samostani akustični lo-fi projekt Stray Dogg ubrzo pretvorio u bend s vjernom publikom i već dva izdanja.

Nije neobično da se sobne snimke ili čak producirani albumi u vlastitom trošku redaju vrlo brzo, ali pomalo je neobično za naše prostore da se lo-fi hipersenzibilcu potrefi da od prvog samostalnog nastupa s kraja 2010. u kratkom roku kompletira bend, dobije publiku koje na koncertima pjeva sve tekstove inače nježnih i tihih pjesama te Devendru Banharta kao gosta na drugom albumu. Osim što će ga ta sretna koincidencija pratiti vrlo vjerojatno cijelu karijeru, opravdano je nadanje da će ga taj neočekivani gost katapultirati u slušalice nešto šire publike izvan granica Beograda te da će barem dio tih padobranaca skužiti da je Devendrino gostovanje samo usputna slučajnost zbog koje se nikako ne isplati zanemariti druge, meni osobno puno draže i bolje, pjesme s novog albuma "Fire's Never Wrong".

Dok je prvi album "Almost" sa sobom neizbježno nosio lo-fi prtljagu slatkih jadi zaljubljenog adolescenta, novi album donosi sočniju produkciju i dva nova člana zbog čijeg doprinosa bend nadilazi atmosferu sigurnog i udobnog studenskog brloga. Uz Jelenu Damjanović na klaviru, Anu Janković na violini i pratećim vokalima te Marka Ignjatovića na gitari Stray Doggu su se pridružili Vlada Miličević na basu i gitarista Threesomea Uroš Milkić na bubnjevima. Teme su dakako još uvijek pretežno ljubavne, ali osim te životu najvažnije privrženosti i opsesije dragom osobom i ljubavlju općenito, Dušan se polako otvara i prema drugim općim temama.

Ipak, uvodna "Disappear" stihovima najavljuje koja je tema još uvijek najvažnija, a zvučni noviteti najavljuju u kolikoj mjeri bogatiji aranžmani kroje smjer bena koji se kroz ovu pjesmu jasno udaljava od sramežljivog minimalizma s prvog albuma. I ask you to leave and pray for you to stay / I say don't hurt me but I don't even care / As long as you're here to make a better day for me… Opijeno i slijepo, od najtišeg do potpuno oslobođenog vokala kojega pri kraju čak nosi i ženski zbor (!?). "Don't Go" je povratak na minijaturno sobno freak folkanje, samo što je ovoga puta soba zamijenjena dvorištem vikendice na kojemu dragi drugovi svojim instrumentima žele utješiti povrijeđenog autora. "Sail Away" je ponovo opsesija nemogućom vezom koja samo miriše na vječnost, a u biti stalno izmiče ili možda uopće nije toliko važna. "Soul" za sada zvuči kao najlepršavija i najveselija pjesma koju su nam Stray Dogg do sada isporučili i u biti je šteta što ovakvih pjesama nema još do kraja albuma. Devendrino gostovanje na pjesmi "Time" više podsjeća na jezovito piskutanje Chada VanGaalena koje najavljuje malo drugačiji drugi dio albuma kroz koji se bend opustio u eksperimentiranje s atmosferom i novim podžanrovskim zahvatima. Još je jedino posljednja "Whisper" klasična akustična Stray Dogg balada dok "1, 2, 3" zvuči kao da je pjevana unatrag, a "Fire's Never Wrong" zvuči kao psihodelična neuroza i napadaj panike.

No, ova vatra ipak ne odnosi sve pred sobom, već ostavlja samo tragove s kojima na kraju krajeva možemo i želimo živjeti. A da stvari ipak nisu tako ozbiljne čini se najbolje zna Dušanova sestra Marija koja se pobrinula za genijalni cover i dizajn albuma.

straydogg.bandcamp.com

facebook.com/Stray-Dogg