Leo: If this is going to be that kind of party I'm gonna stick my dick in mashed potatoes.

 

* * * * *

Ovaj se razgovor nije nikada odvio, ali, vjerujte mi, kada bi kojim slučajem navedena petorica pot listaša razgovarala o albumu o kojemu danas pišem, više od osamdeset posto replika bi bilo točno ovakvo.

I sada bih mirna srca mogao završiti recenzijom s jednom općenitom sviđa mi se/ne sviđa mi se/dobro je/ ne valja rečenicom jer su mi već omeđili glazbene prostor kojim se imam kretati pa već svi znaju o kakvoj je otprilike glazbi riječ i ja se ne moram truditi objašnjavati i opisivati.

Ipak trebam.

Dva su razloga za to. Prvi je osjećaj odgovornosti, a drugi činjenica da s navedenim bendovima My Sad Captains nemaju veze.
Ili, ako imaju, onda su te veze više simbolične nego stvarne, recimo da bi se mogli svidjeti nekome tko voli navedene bendove, ali glazbenih poveznica nema previše, a one koje su prisutne tu su više na razini reminiscencije, davnih i tisuću puta centrifugiranih odjeka, razlomljenih fragmenata istanjenih do neprepoznatljivosti.

* * * * *

Ne volim bendove trpati u ladice, ne volim ih označiti jednom, dvjema ili trima riječima i onda misliti da je posao završen, ali kada bi me netko pitao da mu u jednoj rečenici opišem My Sad Captains vjerojatno bi iz mojih usta izišlo nešto kao - 'srednjestrujaški indie pop koji se ne boji eksperimentiranja, a bome ni electro upliva'. Eto, ne bih bio sretan, ali to bi izgovorio.

Uglavnom, na prvoj pjesmi, "Orienteers", mene sve podsjeća na Clap Your Hands Say Yeah, ali bez nervoze, bez šizofrenije, bez hypea, bez prenaglašenosti; Clap Your Hands Say Yeah na sedativima. Možda je to krivi trag, ali to mi je bila prva asocijacija, vokali imaju sličnu boju, a početak s jednoličnim bubnjem kao da zove da se sve rasprši u tisuću žustrih i živanih boja i zvukova, ali to se ne dogodi, pjesma fino teče od početka do kraja, sasvim smireno i linearno.

Druga, "The Homefront Pt. II" mi je jedina koja mi ne sjeda. Repetitivno izdrkavanje s vokalom u drugom planu i možda bi se čovjek čak i potrudio čuti o čemu on to pjeva, ali ako se već toliko potrudio sakriti svoje riječi možda za to i postoji dobar razlog. Ne izvlači je čak ni violina.

Iduća, "Resolutions" podsjeća na Grandaddy, jako podsjeća na Grandaddy, melodijom, ugođajem, tekstom, svime.

* * * * *

O, ne, ne. Vidim to. Opet sam upao u zamku analiziranja svake pojedine pjesme. Neki kažu da mi to dobro ide, ali ne volim to raditi, iscrpljuje me. Osim toga, ako vam se je išta od prethodno napisanog zainteresiralo vjerojatno ćete skinuti čitav album, a ne samo pjesme koje su dobre. Ili, još gore, pjesme za koje ja tvrdim da su dobre. Pa kako biste mi uopće mogli vjerovati?

Slušajući My Sad Captains na um mi je padalo još nekoliko bendova i to ovim redoslijedom: The Rosebuds (čiji zadnji, ovogodišnji, album još nisam poslušao iako sam ih nekada prilično volio i iako čami na hardu već više od pola godine), The Fairways (krasan indie pop bendić koji je objavio samo jedan divan album, negdje krajem devedesetih) i Her Space Holiday (pogotovo na "Up And Away" pjesmi kao stvorenoj za jutra kada si mamuran, onako pošteno mamuran, a vani je prohladno pa se ideš voziti biciklom bez nekog cilja, samo kako bi rastrijeznio glavu, popravio cirkulaciju i slušao malo glazbe).

Mislio sam zaključiti tekst pukim nabrajanjem pjesama koje se isplati poslušati čak i ako nemate volje slušati čitavu ploču, ali to je besmisleno. Previše je dobrih pjesama na ovom albumu, a osim toga albumi i postoje da bi se slušali u komadu. Ili se varam?

Zaključak bi ukratko bio da se ovdje radi o jednom dosta dobrom albumu koji će vam se sasvim sigurno svidjeti ako inače imate afiniteta prema takvoj vrsti glazbe i ujedno o albumu koji je nakon svega pet ili šest slušanja uletio izravno u moj godišnji top10 albuma. A ja nisam čovjek koji olako donosi odluke.

www.mysadcaptains.co.uk