Iako sam u ovih 30 i kusur godina odradio svoj dio festivala i velikih koncerata, u sjećanje su se najviše urezali oni takozvani mali nastupi gotovo obiteljske atmosfere. Jedna od najljepših večeri u životu tako mi je i dan-danas nezaboravni prvi pijani nastup Creekdippersa u KSET-u, kada su Mark Olson i tadašnja žena mu Victoria Williams oko sebe sijali takvu pozitivnu energiju da nitko nije ostajao ravnodušan dok se ljuljao s noge na nogu nošen onim jednostavnim taktovima njihove verzije americane.

Nastup Williama Elliotta Whitmorea jednog utorka 2005. također je tu negdje pri vrhu. Jer, jedno je bilo čitati kako netko star 27 godina izvodi ogoljelu folk glazbu, praćen samo akustarom i banjom, s glasom nekakvog crnog bluzera koji se nagledao teških dana, a nešto sasvim drugo uživo se uvjeriti da je to stvarno tako. Naoružan gitarom i bocom Jack Danielsa, Whitmore je jedan banalni radni dan učinio posebnim za svu onu okupljenu hrpicu ljudi koja nije znala čemu bi se više divila – njegovom glasu ili lakoćom kojom ispija whisky.

Reakcije svih kojima bi ikada pustio Whitmorea uvijek su bile iste. Prvo nitko nije mogao vjerovati da ovako nešto izvodi naš vršnjak, a onda bi se svi zakačili za sjajne pjesme i snagu izvedbe. Osobito je to vrijedilo za prva dva albuma koja su iz današnje perspektive čista remek-djela u kojima se miksalo blues s country gotikom srednjeg Zapada i punk stavom. Tada za tako nešto još nije postojalo publike i Whitmoreova budućnost još uvijek je bila upitna, ali danas čovjek ispada svojevrsni vizionar jer punk-folk je danas mainstream, jednako kao i škrti folk goth predznaka.

Kada je nakon trećeg albuma, koji je još jednom ponovio istu formulu prethodnika, potpisao za ANTI, Whitmorea je čekala svojevrsna prekretnica. Koju je prešao uglavnom bezbolno, ako već ne spektakularno. Naime, nakon pjesama o smrti, razočaranjima i besmislu s prve tri ploče, ovaj album donio je žanrovske budnice fokusirane na politiku i svakodnevni život. Te teme kao da su oduzele dobar dio snage iz njegova glasa, pojavile su se i natruhe aranžmana te nekakav prateći bend, a ni cover album više nije bio crno-bijel s lubanjama i kostima, već obojan s nekakvim crtežom.

Sam stilski šok nije bio toliko strašan da bi se smatrao promašajem, uostalom nije Whitmore zbog njega napustio život na obiteljskoj farmi konja u Iowi ili počeo piti šampanjac, ali usprkos solidnom materijalu albumu kao da je nedostajala ona snaga ranijih radova koji su usprkos svoj jednostavnosti koncepta zvučali monumentalno.

Zato mi je zadovoljstvo reći kako njegov novi album, drugi za ANTI i peti uopće, opet oživljava cijelu priču. Whitmore se ovdje u potpunosti vraća formuli gitara ili banjo plus glas (i asistencija bas bubnja tu i tamo), formuli jednog čovjeka protiv svih. Uz važnu iznimku – savršenu produkciju.

Fantastično snimljen materijal, koji posebice do izražaja dolazi ako se sluša glasno i na što kvalitetnijoj opremi, logičan je korak naprijed. Međutim, ono što je ključno je da produkcija nije svrha sama sebi, kao što je to recimo na besprijekorno odrađenom zadnjem albumu Gillian Welch. Whitmoreov materijal i dalje je strastven i osoban, ne samo žanrovski i to je onaj ključni detalj koji ga izdiže iz hrpe autorskog folka. Zanat je važan, itekako, ali ono što oplemenjuje zanat je iskrena emocija, a ne viši stupnjevi zanatstva.

Uz sjajan zvuk, drugi ključni moment albuma je sadržaj. Naime, iako su pjesme opet pune smrti, besmisla i nepravde, osjećaj koji se nad njima nadvija očito više nije autodestrukcija. Sitnim detaljima, poput ptica i cvrčaka koji se pojavljuju tijekom trajanja albuma te nešto vedrijim i življim tonovima akustare, Whitmore danas gotovo da nudi nadu u život. Naravno da on i dalje nije lijep ili lagan, ali danas 33 godine star William Elliott očito na njega gleda nešto drugačije. Hej, nepravda i smrt uvijek će biti dio svakodnevice, ali to ne znači da se treba predati i propustiti sve one lijepe trenutke poput dobre žetve, dobrog prijatelja ili dobrog spavanca na nekoj livadi.

Čak je i omot albuma svojevrsni simbol novog, kompletnijeg Whitmorea. Za razliku od crno-bijelih boja ili tako neprikladnih žarkih boja, ovaj album je obilježen sivom fotografijom uz naljepnicu s osnovnim podacima koja stoji na vrhu omota poput Sunca. Podsjetnik je to da Whitmore nije slučajno postao nekakav hipik, božesačuvaj, već da je to i dalje onaj isti fajter koji si s godinama dopušta biti nešto blaži prema sebi, ali i prema svijetu. Kvragu, spreman sam se kladiti da je bocu Jack Danielsa na pojačalu danas zamijenilo obično pivo.

Sad nam ostaje samo se nadati nekakvoj turneji da čujemo ovo uživo, a u međuvremenu nije loša opcija ni da nakon izuzetno sjebanog dana lijepo sjednete u neki miran kutak, raspalite si pjesme s polja i prepustite se polusatnoj terapiji bez ijedne greške ili šupljeg momenta, terapiji koja će vas podsjetiti da bez ružnoga ne bi znali cijeniti ni ono lijepo. I da, kada dođete do završnog poglavlja "Not Feeling Any Pain" obavezno odvrnite još koji decibel.

www.williamelliottwhitmore.com

www.myspace.com/williamewhitmore