Simbolisti su, proizašli od romantičara, živjeli i djelovali u uvjerenju kako umjetničko djelo mora nastati iz emocije i držali su da se stvarnost može prikazati pomoću simbola. Cover novog albuma Leslie Feist "Metals" je blago simboličan - osušeno, izrezbareno stablo u obliku slova F, a na njemu leži sama autorica, nesmetano poput izviđača promatra metalski, pravi kanadski krajolik; sivi, ogoljeni vrhovi u daljini, poneki bor u podnožju istih vrhova i statično jezero. Cover ujedno podsjeća na pejzažno slikarstvo Frederica Edwina Churcha koji je život potrošio na promatranje i oslikavanje američkih krajolika. Album "Metals" vokalno i instrumentalno oslikan je melankoličnim bojama, Leslie Feist ostala je vjerna duševnom plavetnilu (što zauzima i većinu covera).

Sama riječ metal simbolizira ili makar asocira na nešto nedostupno, tvrdo i hladno na dodir, na institucionalno, jesensko ili duševno sivilo. U albumu "Metals" prisutno je duševno sivilo, intimne priče pojedinca vještački su ispjevane, što je možda glavna i jedina zamjerka albumu - dok pjeva o privatnim mikrokozmosima, Leslie Feist služi se iskušanim formulama, njezin glas djeluje hladno, reporterski izvještačeno, kao da slušam kakvu mladu studenticu novinarstva. Ovako ukalupljene, njezine izvedbe podosta podsjećaju na prethodne albume, naročito na precijenjeni "The Reminder" iz 2007. Nema bitnih pomaka prema naprijed; ono o čemu Feist priča jest nešto novo, ali način na koji to čini nimalo ne iznenađuje. U četiri godine nakupe se želje i očekivanja oko novog albuma, a one pak sa sobom obavezno nose frustracije. Tako "Metals" može biti pomalo frustrirajući album, što najviše ovisi o vašim prethodnim očekivanjima.

Prva pjesma bržeg je ritma pa čovjeku dođe da pomisli kako će cijeli album biti žešći, pomalo metalski sirov, svakako drugačiji od prethodnika, ali već nakon druge pjesme, čiji instrumentalni dio pomalo zagušuje prateće vokale, aranžmani postaju znatno mekaniji, mjestimice i melodramatično spori, reklo bi se - tipično feistovski. Tek "Undiscovered First" i "Comfort Me" djelomično razbijaju melodičnu monotoniju koja je baš kao namijenjena glasu Leslie Feist - emocionalne strepnje, zablude i propitkivanja djeluju nesvakidašnje ugodno, naročito u ovim tmurnim danima. Potencijalni su hitovi "How Come You Never Go There" i već spomenuta "Undiscovered First", dok antonimski par dobro-zlo u prvoj pjesmi, "The Bad in Each Other", zvuči naprosto divno. Refren u pjesmi pomalo podsjeća na propale veze iz Carverovih atipičnih ljubavnih priča u kojima se suprotnosti redovito privlače, sudaraju i udaraju na mrtvo ime. Za razliku od nje, završna pjesma "Get It Wrong, Get It Right" jednostavno smiruje, možda jer je najjednostavnija u svakom pogledu, uspavanka za pamćenje. "Metals" je kao cjelina solidno, ugodno zaokruženo ostvarenje što se nadovezuje na prethodne albume. Osjeti se kako je na albumu radio poveliki broj ljudi, ali to ne može učiniti album boljim - iskreno žalim za danima kad je Leslie Feist s manje pretencioznosti nastupala kao gošća tada manje popularnim grupama, kao dodatak u pjesmi "The Build Up".

Zaslužuje "Metals" višekratno slušanje, ali ne i prevelike preporuke - mazna melankoličnost u glasu Leslie Feist danas djeluje nekako isforsirano, dođe ti da se pitaš hoće li ta žena ikada nehotično živnuti u nastupu, otpustiti emocionalne kočnice i stvoriti napraviti nešto nepredvidljivo u svom glazbenom izričaju ili makar pokazati komad bradavice. Ima li njezina emocionalna ukočenost kakve veze s Kanadom kao Kanadom kako je opisuje Daša Drndić u poluautobiografskim romanima, odnosno je li Leslie Feist rezervirana zbog hladnoće što krasi Kanadu ili je to samo do nje, naprosto dio nje? Ili da sva ta suzdržanost nije jeftini marketinški brend? Osjete se emocije u albumu "Metals", ali mjestimice one ne ostavljaju dojam prirodnosti, nego okus rutine koja je istodobno sladunjava i slana.

www.listentofeist.com