Vjerovali ili ne (a zašto ne biste?), ja živim od pisanja. Scenariji za televizijske emisije, tekstovi za portale i za novine, ovo i ono. Ostvario mi se mladenački san, ali baš kao i svi snovi, bio je puno uzbudljiviji kada je bio samo na razini želje, skloni smo iz maštarija eliminirati sve što bi narušilo savršenstvo zamišljene slike iako smo svjesni da te stvari postoje, nismo baš toliko naivni. Mi, kao ljudi.

 

Kako od pisanja kupujem hranu i piće i plaćam račune, doživljavam ga prilično ozbiljno. Previše ozbiljno. Znaju mi govoriti da bolje pišem kada sam opušten, ali teško se opustiti. Teško se opustiti čak i u stvarima za koje ne dobivam nikakvu naknadu i koje pišem iz gušta, previše sam stranica napisao opterećen kapitalizmom da bih sada bacao žovijalne i vulgarne dosjetke. Iako bih možda volio.

Nekoliko ljudi iz bliže mi sredine često prigovara da se osjeti kada nisam opušten u pisanju. Znam to, osjetim i ja. Ali ne mogu si pomoći. Najgore što možete reći nervoznom čovjeku jest - opusti se! Zapamtite to. Prigovorio mi je i LaMario McGee. Kaže da sam viskoparan i da ne znam drukčije. U pravu je, priznajem. Onda opet, najgore što možete reći nervoznom čovjeku jest da se opusti.

(E, da, sada bi trebalo smisliti neki suptilni prijelaz s lamentacije o mojem pisanju/nervozi na novi album kalifornijske vokalno instrumentalne skupine Girls. Neće moći ove noći. Ništa od suptilnosti. Drito u bulju, buraz!)

Novi album kalifornijske skupine Girls je dobar. Čak jako dobar. Možda i izvrstan. Nije 9.3 kako to kaže Pitchfork, ali nije ni jako daleko (baš sam se maločas iživcirao kada sam vidio da su objavili recenziju prije pot liste, htio sam da mi budemo prvi (ha!), no greška je moja, preračunao sam se u datumu službene objave albuma, opet.)

Prva stvar je ubojita. Najbolja pjesma 2011. do sada. I najveći hit. Najbolja pjesma i najveći hit. Mete sve pred sobom, ubija. Zvuči kao Beach Boys. I kao Girls. Možda ipak malo više kao Girls. Paše u ljeto, paše u jesen, za zimu ćemo tek vidjeti. Možda ako se ona dovoljno dugo zadrži u slušalicama zima ni ne dođe. Da, toliko je moćna.

Onda druga, "Alex". Ljubavna pjesma. Na Girls način. Što to znači, kakav je to Girls način? Teško je to objasniti, čak i nekome tko živi od pisanja. Treba čuti. Pjesma je dovoljno kompleksna da podnosi brojna slušanja, otkrivanja novih detalja, slojeva značenja i glazbenih finesa, a opet dovoljno direktna da odmah uđe u uho i ostane tamo, kao neka prisna uholaža.

(Isuse moj dobri, koja poredba! Prisna uholaža! To ništa ne znači! Uglavnom, ova zagrada nije tu zbog zgražanja nad poredbom, već zbog toga što ne mogu sada secirati pjesmu po pjesmu. Nisam nikada mogao. Nema smisla. Oni koji žele poslušati album poslušat će ga bez obzira na mene, a oni koji ne žele neće to učiniti sve da napišem da je sedma pjesma najbolja pjesma koju je ljudska rasa ikada napravila i da će vam čim je čujete porasti penis/kvocijent inteligencije/mjesečni dohodak.)

Dakle, cjelina. Najlakše bi bilo reći da drugi album Girlsa zvuči kao fino izbalansirana mješavina njihovog nojzastog prvog albuma i popičnog EP-a. I najbliže istini. Neke stvari zvuče kao da su se mogle naći na jednom izdanju, neke kao da su se mogle naći na drugome, a neke su pak kombinacija osnovnih elemenata albuma i Ep-a. Te su možda i najbolje.

Meni je malo žao što spaljeni Christopher Owens nije napravio akustični album jer mi te njegove stvari solo s gitarom zvuče bolje od barem polovice Girls pjesama, ali ima za momka još vremena, tek je nedavno napustio kult, sektu ili što već. Ne, ovo nije bio još jedan pokušaj duhovitosti, čovjek je zbilja tek nedavno napustio kult, sektu ili što već.

Ako bi se ovom albumu trebala tražiti zamjerka, nju bi najlakše bilo prepoznati u suvišku kontrole, a manjku spontanosti; manjku opuštenosti. Baš se našao tko će im prigovarati! Ne, stvarno, na momente zvuče kao da su svoju kreativnost i nadrogiranost stavili u određeni okvir i dopustilo joj da se razmaše pa, samo onoliko koliko su odlučili da će joj pustiti da se razmaše.

Ne znam, momci su vjerojatno počeli živjeti od svoje glazbe pa su je počeli doživljavati ozbiljnije nego prije. Promišljeni su. Ima to prednosti i mana. Meni se to, recimo, sviđa. Iako je objektivno mana. Možda. No, to je tako, ukusi se razlikuju, netko voli sladoled od čokolade, a drugi od vanilije, sve je relativno i nitko sa sigurnošću ne može reći hoće li se krajem iduće godine dogoditi smak svijeta. Ili sutra.

U takvom nesigurnom svijetu dobro je imati barem nešto u što si siguran. Ja sam, evo, siguran da mi je ovo do sada najbolji album objavljen u tekućoj godini. Nije baš neka revolucionarna spoznaja, ali meni je dovoljna. Lijepo je imati album za koji si siguran da je najbolji koji si čuo te godine posebno ako je rujan pa si ih već čuo dosta.
Meni je to lijepo, čini me opuštenim.

www.myspace.com/girls
www.truepanther.com/#/artists/girls