I dok je "Fear Fun" bio ispucavanje do tada uspavanih ekscentričnosti s dozvolom za glupiranje, ni "Honeybear" ne djeluje opterećen teretom drugog albuma niti potvrdu traži pretjeranim poliranjem i ispražnjavanjem od sadržaja.

Tillman je možda kreirao svoj parfem i skockat će se za nastup kod Lettermana, ali će i dalje nastupati i u potpuno poderanoj najdražoj košulji, apsurdno zabacivati bokovima i među aranžmane ubaciti nekakav electro pop disco boogie koji zvuči kao križanac Cariboua i Bon Ivera ("True Affection"). "...Honeybear" je možda po zvuku mekši i umjereniji, na pola puta između poslijeratnih šlagera Dean Martina, s pregršt volana i violinskih ukrasa, i klasičnog Leonarda Cohena sa soul pratećim vokalima ("When You're Smiling and Astride Me"), no Tillmanov leptir sada više djeluje kao Francois, brkati demonski brat blizanac Michaela Cere u filmu "Youth in Revolt". Nježna glazbena podloga nužna je da barem malo ublaži ove stihove od cijanida koji izgrizaju sve čega se dotaknu; romantiku, brak, religiju i malograđanski život. Ako je "Fear Fun" bio predan ludosti i hedonizmu, Tillman sada vrišti, sasvim staloženo i trezveno, promatrajući vlastiti ponor u ogledalu, i čini se da je jedini padobran koji pronalazi upravo ljubav.

"I Love You, Honeybear" mogla bi se kotrljati vječno, podmazana pedal steel gitarom, violinom i klavirom, no ovo nisu klasične ljubavne pjesme jer je na njihovom dnu gusti talog naturalizma sačinjen od 'maskare, krvi, pepela i sperme'. Svađe u suzama, pijani seks, ljubomora… Nered. No stihovi „I brought my mother's depression/ You've got your father's scorn/And a wayward aunt's schizophrenia“ puni su topline i prihvaćanja. U "Chateau Lobby #4 (In C for Two Virgins)" Tillmanova je definicija ljubavi zajedno s nekime mrziti iste stvari, a dok truba, gitara, violina i zvečke dočaravaju meksičku svadbu s marijačijima i ona uzima njegovo prezime, on joj u kuhinji zadiže vjenčanicu.

"Bored in the USA" zrcali Springsteenov klasik, slične melodije no dvostruko sporijeg ritma, koji s političkog seli na društveni i privatni vid života. S otrovnim cinizmom opisuje ljude koji svaku noć spavaju pored stranca i ujutro se bude s mišlju 'My brain’s so awfully glad to be here for yet another mindless day', krcati beskorisnim obrazovanjem, kreditima i tabletama za smirenje, sve dok se ne zapitaju 'Is this the part where I get all I ever wanted?'. Čemu se možemo nadati kad sve spojlere već znamo? Ugođaj noćne more dodatno pojačava i studijski smijeh namontiran na refrenu, kao u nekom grotesknom talk showu, i slika anhedonije je potpuna, a anhedonija nije šala.

A onda nas dokrajči s "Holy Shit", o svim tim izmišljenim novim riječima, o svim tim otpadnim vodama bez značenja kao što su seks bez ljubavi, mobilni životni stil, bezkamatno ovo ili ono, infotainment, carbon footprint, instant stream… i dok tako nabraja, cinizam opako prijeti da će izgristi one tanke niti i teško je povjerovati da će Tillmanov ljubavni padobran izdržati taj teški teret. No nije ni sve tako autoironično i crno jer se negdje usred Mistyjeve noćne more nalazi i najljepši ljubavni stih ikad, I love you as you are when you're alone. Tako valjda zvuči romantika čovjeka od 33 godine koji je skrašen, ali ne i smiren, i koji više nije nov. Tako valjda zvuči ljubav u vrijeme rata, i lijepo je zaljubiti se.

www.fatherjohnmisty.com