Vjerujete li u život? Ne samo onaj život koji se događa u naponu snage, kada kao mladi Junac ili Junica osjećate da ste centar svijeta. Nego i onaj život koji nastupi kada vam dosada postane prijatelj, ne prijetnja već nešto s čime si se jednostavno pomirio. Ono, kada uhvatiš neke godine normalno je da se smiriš, da energiju usmjeravaš na druge stvari. Kada dosegneš tu točku preokreta, kada je postaneš svjestan, postao si spreman prestati biti sebičan. Posvetiti se drugima, obitelji prije svega. Ako niste prešli tu točku, veće su šanse da ćete kad-tad sjebati stvar. Mislim da je to veći problem u starenju (primjeti da ne pišem odrastanju) od potencijalnog izbora krive osobe. To je uvijek lakši izlaz, okriviti drugoga.

Čekaj, što sad ovaj tu priča, mislite se vi? Tu sam da čitam recenziju novog albuma vokalno-instrumentalnog rock sastava Dinosaur Junior, a ne nekakvu jeftinu psihologiju. Samo, kako trenutačno čitam novu knjigu Malcolma Gladwella, sklon sam jeftinoj psihologiji. Pa mi dopustite da još jednom odlutam, da se pitam nije li ''Farm'' stvarno toliko dobar i sam po sebi dovoljan da ga obožavam? Ili je splet okolnosti koji uključuje ljeto i ljubav takav da mi se u ovom trenutku čini kao nešto najsavršenije na svijetu, a tko zna, možda bi mi u nekakvoj zimskoj depri bio tek još jedan album sa tvorničke trake?

Istina je kao i uvijek negdje u kombinaciji ove dvije teze, da se poslužim ultimativnom frazom. Ali to me neće spriječiti da odmah na startu ''Farm'' proglasim remek-djelom i jednim od najboljih albuma koji ćete imati prilike ćuti ove godine. Ali, krenimo redom.

Dinosauri su uvijek bili onaj dragi bend sa strane, bend koji nikada nije u centru pažnje ali kojega svi cijene. Ono, važni su za moderni rock, pripadaju drugoj generaciji američkih indie rockera, onoj koja je nakon punkera koji su postavili temelje donijela dozu kreativnosti. Samo, znam masu ljudi koji obožavaju Pixiese, znam neke koji se kunu na Pavement. I svi oni misle da su Dinosauri cool. Ali nitko ih nema na vrhu popisa, nikome oni nisu glavni igrač već uvijek sidekick. Dinosaur Jr. su Scottie Pippen, dr. Watson, Slash. Cool i nezamjenjivi ali uvijek u sjeni.

Ako mene pitate, dva su razloga zašto im ta uloga drugoga odgovara. Prvi je što, ruku na srce, u onih 12 godina koje možemo smatrati njihovim zlatnim dobom i nisu imali previše sjajnog materijala. Kasnije ćemo odraditi kronologiju, sada bih samo rekao da svatko tko želi igrati na kartu zvanu Lou Barlow i to kako ih je njegov odlazak sjebao – sere. Da sada to odradimo i više ne povlaćimo tu temu, Lou je nevažan. Bar kreativno nije važan, možda je njegov značaj u tome što je on nekakva vaga koja treba J Mascisu da ga održi u ravnoteži. Ali Dinosaur je Mascisov bend i kraj. Sve dobro i loše dolazi od njega. Lou je basist koji je htio imati svoj bend  i tako smo dobili Sebadoh. Što je prekrasna stvar. Ali nebitna za ovu priču.

Drugi razlog je što sam J svojim stavom, svojim tekstovima, svojim pogledima na život nije ništa drugo nego autsajder, čovjek ogromnih potencijala i talenta u suprotnosti sa kojima se nalazi nedostatak ikakvih ambicija. Sve što on želi je imati svoj bend u kojem će moći raditi upravo to, ono što želi. I ma koliko to sve skupa ponekad zvuči kao mlaćenje prazne slame, ispod toga se ipak krije rad jednog originalnog lika.

Dinosauri su postali velikanima svoga vremena zbog druge im ploče, klasika rock glazbe ''Your Living All Over Me''. Album je to koji savršeno spaja atmosferu pijanog punk-rocka Replacementsa sa art-bukom Sonic Youth, dakle u isto vrijeme album koji je totalno opušten i totalno ambiciozan. I onda još uz sve to u prvi plan stavlja solaže klasičnog rocka i hard-rock riffove koji praktički najavljuju povratak pompozne glazbe i rođenje grungea.

Ponekad imati zvuk nije dovoljno, potrebno je biti i u pravo vrijeme na pravom mjestu. Tragedija Dinosaura je da su imali oba uvjeta ispunjena ali nisu iskoristili priliku. Sve što su trebali da postanu više od kulta je bilo nastaviti smjerom zacrtanim te 1987, ali umjesto koraka naprijed izbacuju tek dva bljedunjava lo-fi albuma na kojima ponavljaju fore sa ''You're Living All Over Me'' (''Bug'' i ''Green Mind'' u stanju su ostaviti dojam ako su prve ploče Dinosaura s kojima se susrećete, ali ništa više od toga).

Bend se raspada, Barlow osniva Sebadoh u kojem može pjevati svoje stvari bez da moli Mascisa za prostor, J kreće kao one-man band (s tim da je bubnjar Murph uvijek bio tu da pomogne kada zatreba) i potpisuje za veliku etiketu te štanca ugodan album za ugodnim albumom, stalno vrteći jedno te isto. Naime, trilogija ''Where you Been'' – ''Without a sound'' – ''Hand it Over'' jedna je te ista ploča na kojoj se tu i tamo promijeni koja melodija, doda zvuk nekog egzotičnijeg instrumenta, u biti malo se nakiti i prearanžira, a sve kako bi J iz tih svojih 20-ak trikova i solaža izvukao karijeru.

Ako ste fan njegove svirke ovo su albumi koji nude dovoljno dobroga, ali praviti se da imaju energiju kao oni raniji nema smisla. Nakon 1997. i izlaska ''Hand it Over'', Mascis je praktički nestao, osim briljantnog singla ''Take a Run at the Sun'' sve što je snimio do povratka originalnih Dinosaura potpuo je nebitno, jer čak i ako ste fan, ta Fog faza malo je previše maglovita.

Uglavnom, prije dvije godine dečki su se pomirili i ponovno okupili. Malo su svirali zajedno i shvatili da mi možda mogli snimiti i ploču. Bez ikakvih ambicija tako je nastao ''Beyond'', najrockerskija im ploča još od legendarne 1987. Tri tipa koja sviraju, praše, uživaju, postaju svjesni da još mogu napraviti pravu pjesmu. ''Beyond'' je stvarno solidan album koji donosi pozitivniji zvuk, jednostavnija rješenja, čvrst od prve do zadnje minute on poručuje da po prvi puta nakon dugo godina nešto što se zove Dinosaur Jr. ima smisla.

Stoga, čekajući ''Farm'', mislio sam da će i to biti sličan album, još jedna dobra ploča koja se osvrće na najbolje iz zajedničkih dana. Kad ono - čudo od albuma. Umjesto obične rock ploče, dobili smo ep, album koji se guši u užitku soliranja, čupanja basa, gitarskih eksplozija, čvrstog ritma. Duge solaže, kratke solaže, masni riffovi, light riffovi, sve natrpano u tih nekih 5-6 minuta raja koliko pjesma traje u prosjeku. Ovo je razlog zašto postoji gitara. Sirovo, a opet dovoljno emotivno, ugodno da svaki pravi šonjo u onom J-evom glasu i tekstovima osjeti i čuje priče o ljubavi, sreći, smislu. I iako J nema tu punkersku žestinu koja zove na akciju, ima tu ogromnu dušu dečaka koji se samo želi zabavljati na svoj način. Bez velikih ideja i planova, uštekaj se i pusti da te pjesma vodi.

Ovo je njegov ''Ragged Glory'', a Lou i Murph su njegov Crazy Horse. Najravnijih i najljepših mogućih sat vremena čistog gušta. I najluđe od svega, ovo je možda najbolji album benda koji je krenuo tamo negdje sredinom 80-ih. Dakle, 25 godina poslije oni nadmašuju sve što su napravili. ''You're living all over me'' je možda važniji zbog povijesne uloge, kad već vučemo usporedbe sa Neilom možemo reći da je on njihov ''Everybody knows this is nowhere''. ''Farm'' ima sve kao i prethodnik sa kojim ga uspoređujemo, samo što je umjesto u uzbudljivosti novoga usidren u ljepoti poznatoga. Sve smo već čuli, ali nikada u ovako savršenim aranžmanima koji pršte pozitivnom energijom. Jesam već spomenuo da je ''Farm'' jebeno remek-djelo?

Tri pjesme koje otvaraju album savršen su primjer, tri singla koji nisu singlovi jer zarazna melodija i efektni riff nisu poanta, poanta je ta repeticija, sloboda, soliranje i uživanje u tome što ne radiš kompromise sa nikim osim sa samim sobom. Nevjerojatno je da album koji traje 60 minuta gotovo nema praznog hoda, sve je krcato prekrasnim melodijama koje možda i jesmo već čuli ranije ali nikada u ovako čvrstom, samopouzdanom izdanju. Omjer laganijih i brzih stvari je savršen, pjesma za pjesmom ulazi u glavu i osvaja, i ovo je stvarno ultimativna Mascisova ploča, album koji kompilira njegov rad kroz sve ove godine i faze te ga zaokružuje jednim finim hrskavim okvirom.

Jedini minus na ploči su dvije Barlowove stvari, peta i zadnja, koje u ovakvom bogatstvu zvuka i Mascisovom vrhuncu kao autora uopće, strše kao govno u punču jer ovo što tu prezentira Lou daleko je od vrhunskog Barlowa. Ljudi su dogovorili nekakav kompromis, Barlowu očito nije dovoljno samo svirati, ali njegov rockerski domet nikada nije bio ravan J-evom. Trubadurenje po Sebadohu, to da, ali rokijanje nije za ovog očalinka. Kao član ritam sekcije, dakle kao basist Lou a ne kao indie ikona Lou, Barlow je na ovom albumu savršena pratnja. Kao i Murph, naravno.

Da se vratim na početak, izgleda da je Mascis dohvatio svoju točku preokreta. Dok Eddie, Neil i slični vide smisao u borbi za neke više ciljeve, jedina J-eva borba je za vlastito mjesto u svemiru. J svira žestoko kao metalac i bučno kao punker, ali ispod sve te buke vibriraju melodije indie dječaka koji želi stvarati soundtrack za crtani film u kojem žive oni likovi sa covera ploče. Ako je do sada u potrazi za svojim mjestom na svjetu uglavnom vukao krive korake i često skretao sa puta, danas konačno možemo reći da je – uspio. J je prestao kriviti druge, prestao je rasipati energiju, prestao je biti sebičan. Čovjek je našao svoju obitelj i sada se konačno može posvetiti onome za što je stvoren – pilenju po gitari, snenom pjevušenju svojih naivnih stihova i stvaranju ultimativne atmosfere za sve ljenivce ovoga svijeta koji imaju po 5 prstiju na šaci. A ako vam je kojim slučajem cirkularka otkinula par prstiju, to ne znaći da i vi ne možete uživati u životu na Farmi.

www.dinosaurjr.com