Uglavnom ne bih mijenjao morske vikende za one u Zagrebu, ali čini mi se da sam totalno zastranio kada se nakon dva mjeseca izbjegavanja zagrebačkih vikenda uhvatim da na putu prema Hvaru na repeatu slušam "Take Me Home, Country Roads" (!?!) i istovremeno ne kužim što je trenutno uopće doma (Zagreb? Pula? Jelsa? Firma?). Ili sam jednostavno (p)ostao preveliki njonjavac koji još uvijek misli da će se život u tom kratkom vikend periodu totalno preokrenuti. Kao npr. da će mi posljednje kupanje u moru vratiti energiju koju mi je isisala ambrozija, da ću pročitati par stripova i dobar komad knjige, počupat korov u vrtu, sredit lustere po kući, slušati muziku koju ne moram recenzirati za pot listu, tvitati kul tweetove, da ću Nju iznova iznenaditi svojom pažnjom i ljubavlju ili barem da će gledanje "Forbrydelsena" s Njom biti još bolje nego u zagrebačkom dnevnom boravku. Ma naravno da znam da neće biti baš tako i naravno da znam da bez tih želja možda ne bi bilo ničega, ali ti vikendi, koliko god na kraju u njima guštam, postaju zajebana stvar. Dok sam s jedene strane posljednjih mjesec dana svaki tjedan nestrpljivo brojao dane do mora, s druge sam o tim vikendima počeo razmišljati kao o kukavičkom bijegu od svega od čega zapravo živim, a veliku većinu vremena već 13 godina živim u Zagrebu. I sada mi nakon tih vikend izbjeglčkih akcija odjednom svašta nešto povezano s glavnim gradom neopisivo nedostaje.

Slušajući tu predivnu obradu "Country Roads", s albuma koji se još povrh svih mojih zabluda zove "Far Off Country", shvatio sam da je sanjarenje o povratku u neke druge krajeve daleko od stvarne potrebe da se konstanto vraćam istima. Uglavnom, nije mi ni prvi ni zadnji put da sam glazbi dopustio da mi kroji nemoguću sudbinu. Sigurno se većina dobro sjeća mudre sumnje uvijek vjernog suborca Roba Gordona: What came first, the music or the misery? … Did I listen to pop music because I was miserable? Or was I miserable because I listened to pop music?

No, to ne znači da ćete "Far Off Country" kao ja morati slušati samo u slučajevima kada želite prekinuti nostalgični niz. To ne bi imalo smisla kao ni uvod u ovaj tekst, a ovaj je mini album više nego opasno zarazan i idealan za redovnu reviziju nostalgije.

Zato bi bilo puno jednostavnije da sam krenuo ovako: Kako je moguće da sam na irsku pjevačicu Sandru O'Neill i engleskog multi-instrumentalista Petera Chilversa naletio tek sada? Pogotovo ako uzmem u obzir da sam zabrinjavajuće ovisan o albumima "Discreet Music" i "Ambient 1: Music for Airports" Briana Enoa s kojime je Chilvers surađivao pri izradi iPhone aplikacije "Bloom" pomoću koje možete stvarati ambijentalne komade (ili kako bi oni rekli: Like Music For Airports Made Endless) i koja je kasnije dobila svoj nastavak s aplikacijom "Air" na čijoj je izradi surađivala i O'Neill.

Iako duo surađuje već duže vremena, njihov prvi projekt Alias Grace ostaje gotovo nezapažen, a pitanje je da li bi i njihov novi projekt imao veći doseg bez čestog prijateljevanja i rada s Enoom. Njihov posljednji pokušaj nazvali su Letka i malo je nešarmantna informacija da prvo izdanje "Far Off Country" okuplja samo šest pjesama od kojih su četiri obrade. No, to u ovom slučaju nije nikakav problem obzirom da su sve obrade dobile nevjerojatan tretman zbog kojega je materijal strpan u ladicu ambijentalnog countryja (trenutno mi zvuči bizarnije od country funka).   

Ambijentalna komponentna nije doslovna i biti će vam jasno o čemu se radi odmah nakon uvodne "Beyond the Fold" u kojoj eterična pozadinska pratnja podsjeća na kombinaciju atmosfere koja bi se bolje snašla na nekom davnom 4AD izdanju i good feeling melankolije beskonačnog nedjeljnog popodneva sa zajedničkog albuma Byrnea i Enoa "Everything That Happens Will Happen Today". Country je više zastupljen u obradama već spomenutog Denverovog evergreeena "Country Roads" i tradicionalne "Banks of the Ohio", a osim neočekivane obrade benda Elbow posebno treba istaknuti posljednju "I Dream a Highway" (Gillian Welch) koja je kako i u originalu rastegnuta na 14 minuta koje u ovom novom ruhu zvuče beskonačno, potvrđujući da ova pjesma može sa svim svojim nespojivim slikama ići u nedogled, pretvarajući otpjevanu tugu u konstantu i jedini pravi mediji za iskrenu ispovijed napuštene i izmrcvarene duše.

Niti jedan obrađeni autor ovdje nema što prigovoriti, a dva originala samo provociraju maštariju o mogućem budućem pravom albumu. Šteta što je teško predvidjeti da li je Letka samo jednokratna avantura na kojoj se duo šverca na račun druženja s legendom ili se stvarno radi o zagrijavanju za pravi album. Kako god odlučili, dobro skrivanog starog materijala imaju dovoljno da preživim do sljedeće inkarnacije.

*** *** ***

Evo ga na! Upalio sam grijanje po prvi put ove sezone. Vrijeme je da pripremim teren za kvalitetno zastranjivanje u zagrebačkoj dugoj zimi. Ma što god se Rob pitao i mislio u trenutku slabosti. Iako one ne misli. On sam previše sluša. Kao i ja.

letka.co.uk

sandraoneill.co.uk