Nisam bio na ovogodišnjem InMusicu pa ne znam ni kako se Fanga predstavila zagrebačkoj publici, ali sam svim prijateljima i poznanicima sugerirao da dio pažnje posvete world music izvođačima jer su Fanga, uz Tamikrest, to svakako zaslužili. Ovi Francuzi, naime, već skoro 10 godina rade jednu od najboljih interpretacija afrobeat glazbe koja ne dolazi direktno s Crnog kontinenta. Pametnim odabirom glazbenika s kojima su tijekom karijere surađivali, Fanga su napravili nekoliko odličnih albuma dostojanstveno prezentirajući Felino naslijeđe.

Nakon svih tih godina gdje su se uglavnom držali klasičnih afrobeat/highlife ritmova i stila sviranja, Fanga su se pomalo pa i igrom slučaja ovaj put predstavili nešto drugačijim proizvodom. Naime, ova ekipa je prošle godine pozvana da surađuje s Maalemom Abdallahom Guineom, majstorom gnawa glazbe, tradicijske glazbe rasprostranjene među islamskim (Gnawa) stanovništvom subsaharske Afrike, a ponajviše u Maroku. Već sama ideja ove suradnje je zaintrigirala jer je gnawa glazba uglavnom naslonjena na beskonačno dugom ponavljanju pjevačkih dionica (koje nama neupućenima zvuče poprilično isto, a u stvari nisu) sa skromnom pratnjom instrumenata koji imaju zadatak mantričnim ponavljanjem jednostavnih ritmova odvesti i slušatelja, ali i glazbenike u trans. Doduše, i taj je 'klasični' afrobeat, kao i većina afričke glazbe, često slagana od tih ponavljajućih ritmova i pjevanja, ali njih ipak razbijaju puhački instrumenti (najčešće saksofon) i onaj r'n'r instrumentarij koji su Afrikanci prihvatili i potpuno inkorporirali u svoju glazbu. Znači, koliko različitosti, toliko ipak i sličnosti.

Da je gnawu i afrobeat moguće spojiti u odličan proizvod, Fanga i Maalem Abdallah Guinea su pokazali na ovom albumu. Uvodna "Noble Tree" počinje pomalo u spoken word maniri s minimalnom glazbenom pratnjom (malo podsjeća na neke pjesme Anthonyja Josepha & The Spasm Banda), ali kako se pjesma razvija prema u svom 14-minutnom trajanju, tako počinje i mantra uzima sve više maha. Do kraja vas pjesma potpuno obuzme te uvuče u album koji kasnije postaje sve konkretniji i nabrijaniji.

"Gnawi" prvi put otvorenije spaja ove dvije glazbene struje, a svojim furioznim krajem (opet dvoznamenkasta minutaža, ovaj put gotovo 13) lako tjera tijelo na kretanje u njenom ritmu. Album kulminira sjajnom "Kelen", pjesmom koja je najbliža onome što su Fanga radili u dosadašnjem dijelu karijere. Odličan ritam i sjajna međuigra klavijatura i saksofona stvorili su nevjerojatnu podlogu Guineinom pjevanju. Nakon nje slijedi 'gnawa dio' albuma s kratkom „Dounya" i smirenom "Kononi" da bi sve završilo s pomalo bijesnom "Wouarri" u kojoj su se očigledno glazbenici na trenutke potpuno raspojasali.

"Fangnawa Experience" vjerojatno zvuči bolje nego su se Fanga i Guinea nadali. Odličan je ovo spoj naoko različitih, a opet dosta sličnih glazbenih stilova; album koji još jednom pokazuje svu silinu afričke glazbe.

I da, negdje sam vidio preporuku da se ovaj album sluša dosta glasno. S time se potpuno slažem. Ako ćete poslušati "Fangnawa Experience", odvrnite ga poprilično. Pa makar i na slušalicama.