Imam problem. Problem koji imam nije malen.

Dakle, stvar je u sljedećem. Kada god pišem o nekom albumu i krvnički ga pohvalim, jer smatram da to zaslužuje, ubrzo mi se izliže, prestane mi biti toliko napet i prestanem ga slušati. S druge strane, kada sam onako blago optimističan, kada tek naznačim dobre strane, ali sam svjestan i manjkavosti i kada se igram suvisle kritike, e onda mi taj album u nekom trenutku postane najbolji album na svijetu i bude mi užasno žao što ga nisam pohvalio koliko je trebalo i što ga zbog moje skepse, cinizma i nemogućnosti da sagledam širu sliku neki ljudi neće čuti.

(Da, znam da ima većih problema na svijetu. Imam i ja sa samim sobom većih problema od toga, i te kako, ali ako John Darnielle može napisati pjesmu o neugodnom susretu Justina Biebera i paparazzo fotografa, mogu i ja posvetiti uvod svojim unutarnjim trvenjima.)

Treba još dodati da nikada ili gotovo nikada ne pišem o albumima koji mi se ne sviđaju, koji su me razočarali i na kojima je oh tako lako vježbati sarkazam. Nemam baš neku pretjeranu želju trošiti energiju da pljujem po nečemu, istina je da to može biti zabavno, ali nema baš nekog smisla. Znači da uvijek (ili gotovo uvijek, no, shvatili ste) pišem o albumima koji su mi dobri. Pitanje je samo - koliko dobri? E, jebiga.

(Samo da se zabilježi, ja sam totalno agitirao da uvedemo brojčane ocjene albuma. 'Ionako svi oće samo vidit ocjenu' kao što to lijepo kaže jedan prerano ugasli blog)

Kada bi samo ocjena bila u pitanju, ovaj bi album lijepo dobio 7.7 (Pitchfork stajla, kako drukčije?) i ja bih već sada mogao u krpe, ali znam da bi mi poslije bilo žao jer sam mu dao premalo, a osim toga, to bi bio jednostavan put, a takvo nešto ne postoji. I, da, ovaj album zorno govori o tome.

(Aha, već ste mislili da o albumu do kraja neće biti riječi. Pih, amateri.)

Ono što se čini lakim putom zapravo je najteži put. Je, zvuči kao nešto što bi napisao Coelho, ali može i taj mamlaz nekada biti u pravu. Mada, kada se bolje razmisli, on vjerojatno ne bi napisao ništa takvo, vjerojatno bi napisao - put je lagan onoliko koliko ga laganim sami učinite, a čitav svemir, sva sazviježđa i sve male šumske životinje će se urotiti da vaš put bude baš onakav kakav treba biti. Pustite budalu.

(Da, priznajem, bila mi je ideja ne napisati baš ništa o glazbi, ali ne mogu ja to. Možda kad odrastem.)

Idemo onda malo na glazbu. Ipak idemo. A što drugo?

Prvo ćete primijetiti da frajer koji ovdje pjeva ima glas koji frapantno nalikuje glasu Bena Gibbarda pa ćete, razumije se, odmah pomisliti na Death Cab for Cutie ili Postal Service. I, okej, nekada te prve asocijacije nisu toliko promašene. Na ovaj prvi bend podsjećaju malo, na drugi gotovo uopće ne.

(Nemojte sada misliti da ovaj bend ima išta zajedničko sa Death Cab for Cutie, jer nema. Da, pjevači imaju slične glasove (jako slične glasove!) i oba su benda iz Amerike i oba sviraju neki, uvjetno rečeno, indie rock i sačinjeni su od ljudskih bića i imaju gitare i sve te stvari, ali nisu baš slični. Točnije, ima mnogo sličnijih.)

Ova vas je prethodna zagrada sigurno navela na pomisao da ću sada nabrajati bendove s kojima ovi imaju više dodirnih točaka nego s Death Cab for Cutie. Neću. Ha-ha.

Načelno govoreći, ovakvih bendova ima milijun. Susretali ste ih sigurno po bespućima interpleta. Iza njih ne stoji izdavačka kuća, nego samo želja da isporuče te svoje brižno sastavljane pjesme u virtualni svemir. Imaju i žensku u bendu. Imaju i puhače, možda i gudače. I zvuče tako poznato, zvuče tako prisno.

(E, vidite, to je problem. Kao, imate osjećaj da ste sve to već negdje čuli pa zašto biste onda slušali i ovo? Takvo rezoniranje je jako pogrešno! Evo, sad ću objasniti. Strpljenja.)

Stvarno, ovih jedanaest pjesama zvuči kao da su oduvijek tu. Kao da bi ih snimio netko drugi da to nisu učinili This Old Ghost. Kao da ste ih čuli stotinu puta iako ih slušate prvi put. No, to ne znači da su dosadne ili predvidljive, baš suprotno. Nisu kao kroasan iz bilo kojeg lanca hrvatskih pekara pa kada ste probali jedan, probali ste ih sve. Više su kao kroasan koji si kupite kada odete u, recimo, Pariz (ili pekarnicu 'Sebastijan' u Posedarju, zašto ne - vjerujte mi, tamo su vrhunski) pa shvatite da iako je u osnovi riječ o istom proizvodu kvaliteta sadržaja može toliko varirati da zapravo nije riječ o istom proizvodu. Drugim riječima, ako niste baš od analogija, ovo je ploča koja debelo nadmašuje suvremenu indie rock/pop/folk produkciju i naoko bez truda ulazi na popis svevremenskih bendova.

(A ni tekstovi im nisu loši. Pametni su, a nisu pretenciozni. I ne boje se rimovati 'leaving' i 'breathing', a za to ipak treba imati svojevrsna muda. Da, znam da 'svojevrsna muda' ništa ne znači.)

Melodije su krasne, dvoglasja razoružavaju, sviračko umijeće je zavidno, proživljenost i uživljenost su na razini. Prozračna ploča koja nosi, jedanaest pjesama koje se doimaju kao dar s nebesa (ako za njih niste platili minimalnih sedam dolara, ako jeste onda su tek dobar shopping), kao melem nakon što ste poslušali novi album Johnnyja Marra i nove Eelse.

(Platite tih sedam dolara! To vam je manje od tri piva!)

Eto ga, stigosmo i do kraja, a ja sam uspio u naumu da ne upadnem niti u jednu od dvije zamke koje samome sebi i prečesto postavljam. Nisam pretjerano hvalio, ali nisam ni tražio mane. Samo sam vas upozorio na jedan novi bend koji ne bi bilo mudro propustiti, a što ćete vi s tom informacijom - ne može me manje biti briga.

Mene nije briga, ali vama bi trebalo biti stalo. Svatko bi sam trebao brinuti o vlastitom duhovnom razvoju.

www.thisoldghost.bandcamp.com