Sjećam se intervjua sa Serengetijem koji je izašao negdje po objavi njegovog prvog albuma izdanog na anticonu, "Serengeti & Polyphonic - Terradactyl (anticon, 2009.)", u kojem je ovaj čikaški reper (pravim imenom David Cohn) izjavio kako mu je plan objavljivati rjeđe, a više truda uložiti u kvalitetu materijala. Takva odluka je jasnija ako se stavi u kontekst činjenice da je od izlaska prvijenca "Dirty Flamingo (F5, 2002.)" izdao (po mojoj računici) deset albuma (i nešto manje EP-eva i ogroman broj spotova, od kojih su neki iznimni), što samostalno, što u suradnji s drugim reperima i/ili producentima. Od toga je 2006. bila najproduktivnija s četiri broja u diskografiji, a isto bi mogao ponoviti i ove godine, pošto je uz "Family & Friends" tu već jedan album novog projekta s njemačkim producentom elektronike imena Sicker Man, naslovljen "Shtaad (Blankrecords, 2011.)", a još davno završen album (s hitom "Perculators") koji su producirali antikonovci Jel (Themselves, 13&God, Subtle) i Odd Nosdam (cLOUDDEAD, Reaching Quiet) bi prema Jelovu twitteru trebao izaći već u studenome i tako dalje.

Tijek i rezultate te tobožnje nove strategije ćemo promatrati na duge staze, ali prelazak na anticon je donio jednu odmah uočljivu promjenu. O novome se albumu naime iznimno puno piše. Nije da je Geti prije bio potpuni anonimus, ali bio je ipak samo underground fenomen, i to u umirućem fahu tzv. backpackerskog, eksperimentalnog, indie ili već kakvog hip-hopa. Sada ima recenziju na vip.hr-u! I to kakvu! (nećemo vam linkati, doguglajte se do nje).

Više od anticonova zaleđa, stare slave i činjenice da je "Family & Friends" njegov najpristupačniji uradak do sada, tomu je doprinjeo atraktivan producentski tim, Why? (tj. Yoni Wolf) i Advance Base (Owen Ashworth, nekoć Casiotone for the Painfully Alone). Dvojcu indie (uvjetno rečeno) zvijezda očekivano nije bio problem uklopiti se u platformu novoga uvrnutog, ciničnog, otuđenog, blesavog, vrckavog, infantilnog i opet ciničnog Serengetija. Čak štoviše, rekao bih da je Geti tek na ovom albumu uspio dogoniti izričaj koji je ganjao na nažalost uglavnom osrednjim suradnjama s Polyphonicom te na mnogim nedavnim gostovanjima poput prokleto dobre "Keys To Ignition" s "theFREEhoudinia" anticonovih Themselvesa.

Wolf i Ashworth su očekivano uspješniji bili s mračnijim podlogama, čemu se Geti iznenađujuće dobro prilagodio, uglavnom kroz storytellove u nešto poetskijoj maniri nego što je to bio slučaj na "Friday Night" konceptnim albumima. Uvodna "Tracks" daje dosta tmuran, nasreću pogrešan prvi dojam o albumu. Priča o propalom braku, lošim poslovima i traganju za boljim sobom gdje Geti na Why?ev beat pogađa lajnama poput 'Scary, look at the monster you married, you never really know someone until you're both buried... Look at the monster you're spoonin, you never really now someone until you're both ruined'. Why?eva matrica na "Long Ears" (o ocu i sinu koji se zajedno dopaju!!) na trenutke podsjeća na njegov zaboravljeni projekt Madtoons Beat Orchestra, a Why? se dokazuje i s još pokojom vedrijom poput "California", sprdnjom o mnogima koji su poput njega došli u Kaliforniju u potrazi za uspjehom. Advance Base ima nešto dojmljivij skor pamtljivijih podloga. U prvom redu tu je "The Whip", dojmljiva priča o fiktivnom propalom borcu Ultimate Fighta koji se pita 'What-ifs, not everyone can win championships, with that known is it better to not even attempt', te "Flutes", pjesma albuma kojom je Geti stavivši spot na internet prije nekoliko mjeseci DJ Lejmu i meni učinio "Family & Friends" jednim od iščekivanijih albuma godine.

I što smo dočekali? Ono što smo znali da od Getija možemo dobiti. Album s nekoliko stvarno dobrih stvari i spotova, nekoliko storytellova bez presedana i novu evoluciju Serengetija. Od Getija smo uvijek dobijali poluproizvode, no to mu se ne može zamjeriti. To je njegov MO. Svojim prijetnjama s početka teksta unatoč, Serengeti ima sve simptome hiperaktivnog glazbenika koji nema dovoljno koncentracije da niže zaokružene, gotove proizvode. Takvi su primjerice Ween, takav je MF DOOM, takav je Buck65, takvi su mnogi. Imali su svi nabrojani po koju iznimku. Ween "12 Golden Country Greats (Elektra, 1996.)", DOOM "Dangerdoom (Epitaph/Lex, 2005.)", Buck primjerice "Square (Warner, 2002.)". Serengeti za sada ima Tha Grimm Teachaz. I to je dovoljno. Glazbenike poput Serengetija je teško slušati. Treba kopati, treba zanemarivati, treba se vraćati. Na kraju im postaneš privržen, i kad te iznenade nečim poput "Family & Friendsa", shvatiš da ih ozbiljno voliš.

www.anticon.com