Puno se prašine posljednjih tjedana diglo oko "False Idols", jubilarnog desetog (ako računamo i "Nearly God") Trickyjevog studijskog albuma. Mediji su se natjecali tko će povući više paralela između ovog albuma i "Maxinquaye", odnosno "Pre-Millenium Tension" naglašavajući kako se stari majstor vratio u formu, odnosno kako od tada nije snimio uvjerljiv album. Svemu tome doprinio je i sam Adrian Nicholas Matthews Thaws koji je album najavio riječima: 'I was lost for ages. I was trying to prove something to people, trying to do something to please other people and also myself at the same time, which is never going to work. To be honest with you, I've been floating around since Chris Blackwell and Island. This album is about me finding myself again.'

U čemu je stvar s "False Idols"; zbog čega cijela ta priča? Pa, vjerojatno zbog toga što ovaj album uistinu zvuči kao da je vremenski nasljednik "Pre-Millenium Tension"-a. Iako je Tricky kroz cijelu svoju karijeru zadržao prepoznatljivi zvuk, ipak je tijekom godina (i izdanja) pomalo bježao od 'klasičnog' trip-hopa. Ovaj album se zvukovno vraća u Bristol prve polovice devedesetih. Duboki basevi, jednostavni ritmovi, mnoštvo efikasnih samplova i mračna atmosfera prevladavaju albumom, a sve je začinjeno Trickyjevim prepoznatljivim šaptajućim vokalom koji daju kontrast pjevanju njegove nove muze. Naime, Martinu Topley-Bird zamijenila je Francesca Belmonte čija boja glasa neupitno podsjeća na Martinu, a i uvjerljivost pjevanja je na tragu sada već slavne joj prethodnice. To se jasno može čuti već u samom otvaranju u kojem Francesca i Tricky citiraju Patti Smith iz njene reinterpretacije Van Morrisonove "Glorie" (koji lanac!). 'Jesus dies for somebody's sins, but not mine' šapću njih dvoje iznad jednostavne, a efektne podloge u upečatljivom otvaranju albuma. "Somebody's Sins" nas potpuno uvlači u album i uistinu priziva "Maxinquaye"/"Pre-Millenium Tension", a takvo što nas prati do kraja ovih 45 minuta. "Valentine" s odličnim sampleom, "Does It" koju nosi prilično ravna bas linija te "Nothing's Changed" i zatvarajuća "Passion Of The Christ" (zanimljivo je da je Tricky album koji se zove "False Idols" otvorio i zatvorio s referencama na Isusa) su onaj Tricky kojeg najviše volimo i onaj zvuk koji je od trip-hopa svojedobno načinio da bude najzanimljiviji glazbeni stil.

Iako većina pjesama pliva sličnim stilom, nekoliko njih na pravi način razbija ritam albuma te se nameću i kao nositelji albuma. U manjoj mjeri je to ritmična "Bonnie & Clyde", u nešto većoj "Parenthesis" koju je uz Trickyja napisao, odsvirao i falsetom otpjevao Peter Silberman iz The Antlersa, a osobni favoriti su mi "Nothing Matters" i "Is That Your Life". Sjajna međuigra Francesce Belmonte i nigerijsko-njemačke pjevačice Nneka u "Nothing Matters" priziva "Safe From Harm", a trip-hop-funk ritam od "Ist That Your Life" čini pravi plesni hit.

‘They used to call me Tricky kid; I live the life they wish they did; I live the life don't own a car; But now they call me superstar'. Ne znam jesu li stihovi iz 1996. u koliziji s Trickyjevim citatom s početka ovog teksta, ali je ovaj, sada već 45-godišnjak, zaslužio sve pohvale koje dobiva na račun "False Idols". Osobno se ne bih usudio staviti ovaj album uz rame u ovom tekstu slavnih prethodnika, niti bih ignorirao sve ono što je iz Trickyjeve radionice izašlo nakon 1996., ali je činjenica da je on s ovim albumom pokazao da nije zaboravio stvarati dobre pjesme. Povratak korijenima je očigledno bio ključ, a kako živimo u vremenu u kojem niti jedan trend nije zastario jer se neprestano reciklira, zbog čega bi nekome potencijalno smetalo da Tricky oživi trip-hop kojeg je, na neki način, i sam izmislio.

www.trickysite.com