Moje poznavanje filozofske tematike na razini je onoga morskog krastavca, no prije nekoliko godina netko mi je posudio Camusov 'Mit O Sizifu', kao uzaludan pokušaj frustrirane osobe da u moje postojanje uvede barem malo više kulture. Bio je to jedan od onih malih životnih trenutaka koji su, globalno gledano, zapravo apsolutno nebitni, ali ostanu zakopani u podsvijesti dok u ključnom trenutku ne pronađu put prema površini. Danas, dok sjedim ovdje i borim se s riječima uz zvučnu pozadinu 'Protection', novog albuma Face To Face, jedna jasna slika dominira mojim razmišljanjima. Ostarjeli panker koji gura kamen uz brdo.

Od posljednjega napisanog teksta na ovoj stranici moj glazbeni ukus doživio je katastrofalni sunovrat u tamu. Da nastavim s filozofskim paralelama, izgleda da sam toliko dugo gledao u Nietzscheov bezdan da mi je bezdan odgovorio putem sintesajzera i kompjuterskih semplova. Ponukan primarno nostalgijom i znatiželjom, ipak sam odlučio malo vremena posvetiti jednom od bendova koji su obilježili neke moje ranije dane.

Face To Face postoje sad već četvrt stoljeća, što ih čini veteranima i u mnogo stabilnijim dijelovima muzičke industrije od uvijek kaotične punk supkulture. Široj publici najpoznatiji su po pjesmi 'Disconnected', približavajući ih jako blizu definiciji one-hit wondera, ako se pita zlobnije jezike od mojeg. Onima s razvijenim fetišom za skupljanje nepotrebnih informacija, što je s nedavnom eksplozijom pub kvizova u lijepoj našoj sve popularnije, bit će zanimljivo da je basist benda brat gitarista Foo Fightersa. To bi ukratko bila esencijalna biografija benda.

Još jedan u nizu So-Cal punk bendova s galopirajućim bubnjevima, gitarama punima distorzije i glasom uništenim alkoholom i cigaretama. Reći da hodaju utabanim stazama bila bi umanjenica stoljeća, no kada bih morao povući neku konkretniju paralelu zvuče najbliže bendu No Use For A Name i njihovom specifičnom oblik pop punka. Zanimljivo je da je pjevač Trever Keith na albumu izrazito samosvjestan jer se bavi upravo uzaludnim borbama te nedostatkom ambicije i snage koju donosi previše vremena utrošenog na ulijevanje truda u rupe bez dna. Takva razmišljanja o životu popraćena su solidnom instrumentalnom podlogom, gdje kao i na prijašnjim albumima po kompleksnosti dominiraju bas dionice dok je ostatak benda tu da se pobrine da tekstovi dobiju solidnu zvučnu kulisu.

Zbog svega navedenog jako je lagano s podsmijehom promatrati ovaj album i u glavi pisati skeč za 'Saturday Night Live', o rokerima čiji je rok trajanja prošao u isto vrijeme kada i kantica zelene tvorevine u mojem frižideru za koju se više nitko ne usudi ni raspitivati. Tu se zapravo krije sama srž odluke da li je ovaj album vrijedan nečijeg vremena. Postoje dvije perspektive iz kojih se može promatrati ovaj album. S dna planine, stojeći pored svoje Potemkinove kućice obojene u najnoviju proljetnu kombinaciju, koja se platila komadom duše čija izgubljena vrijednost dođe čovjeku tek u onim dugim noćima kada nesanica odluči razviti svoje duge prste. Uz to naravno postoji i perspektiva idiota negdje visoko na planini, koji je zarobljen u najvećoj svjetskoj nakošenoj yo-yo partiji. Neovisno o tome koja je od njih ispravna, ja volim misliti da One must imagine Trever Keith happy.