S jedne strane NBA playoff, svaka minuta kojega vrijedi zlata. S druge, nigdje poštenog albuma kojem bi vrijedilo posvetiti dužnu pažnju te usput čuti nešto vrijedno spomena na pot listi. I onda, kao šećer na kraju, ispada da osvrt na taj nekakav neutralni albumčić slijedi dan nakon Beastie Boysa. Što je ekvivalent tome da izađete na pozornicu recitirati poeziju nakon što je Mišo Kovač prije vas upravo otpjevao tri pjesme (od kojih je jedna "Svi pjevaju, ja ne čujem", nikada aktualnija zbog metafizičke patine koju je dobila s godinama - svi oko njega pjevaju, a on stvarno ne čuje jer je katatoničan).

Ali, nekako je i prikladno da album Ezre Furmana prođe nazapaženo i bez pompe i da za dva-tri tjedna ispadne s liste. Jer, to bi značilo da čovjek nastavlja niz osrednjih ostvarenja na kojima je od ukupnog rezultata važniji potencijal koji se nazire u sitnicama. Prve dvije ploče bile su tako uglavnom interesantne fanovima energičnog pop-punk zvuka začinjenog akustikom i pripovjedanjem umjesto pjevanjem na tragu Modern Lovers i Violent Femmes.

Kao što su svojevremeno i Jonathan Richman i Gordon Gano bili proglašavani novim Dylanom, samo zato što imaju pomalo nazalne glasove i zato što vole gomilati gomile riječi umjesto klasičnih par strofa, ista je sudbina čekala i Furmana. Za razliku od Conora Obersta, koji je svoju dylanovštinu mudro unovčio zakoračivši u indie vode, Furman se izgleda još nije spreman odreći svog minimalistički nastrojenog benda i zvuka na tragu spomenutih klasika američkog rocka.

Kao ni prethodna dva albuma, ni ovaj najnoviji ne donosi ništa novo. Primjetan je lagani stilski napredak - Furmanovo pjevanje više ne odlazi u iritantne tonove na svakoj višoj dionici, prateći bend je sve glasniji i uvjerljiviji, a i aranžmani po prvi puta zvuče kao nešto oko čega se netko potrudio. Međutim, pjesme kao da i dalje dolaze iz istog kalupa - gomile riječi koje se nižu jedne za drugima, ponekad zvučeći pametno, ponekad patetično, ali barem uvijek dovoljno energično. Dakle, Furman i dalje ostaje bliži freakovštini Jeffreya Lewisa nego ljigavštini Obersta. A to nije loše.

Uvodna "Wild Rosemary" je trenutak na kojem će putnik namjernik u startu odrediti da li je ovo njegova priča. Lijepa i jednostavna melodija, sjajna izvedba, dobar tekst, čista akustika uz poneki detalj - milijun puta već odsvirano, a na svoj način opet dobro. Harpoonsi i dalje ostaju vjerni Femmes-Lovers ostavštini. Ovo je punk koliko i folk, s tim da izraženija produkcija zvuk pomiče prema power pop trenutcima nekih drugih velikana, pa tako npr. na "I Killed Myself But I Didn' Die" imamo tragove ni manje ni više nego Pixiesa.

Ima ovdje i napornih trenutaka, onih pitkih je srećom više ("Mysterious Power" kao još jedan tipični Harpoons moment melodijom je svojevrsni nastavak uvodne pjesme), ali, najvažnije od svega, na albumu je najmanje dosade. Bilo da prolazite kroz tekstove, bilo da tražite sličnosti s pjesmama nekih drugih autora (hej, ima tu i Arcade Fire momenata, pa i neizbježnih Obersta i Dylana), dovoljno je tu materijala da vas zaokupi ako ste voljni igrati se ovakvih igara. Pod tim jednim malim pred-uvjetom - da volite Ganoa, Richmana i energiju koja ne proizlazi nužno iz muda, već više iz razigranog uma.

www.ezrafurman.com
www.myspace.com/ezrafurman