Budućnost post-rocka kojeg su od početka karijere svirali Teksašani Explosions in the Sky za dežurne je skeptike oduvijek bila pomalo upitna. Iako ih je njihova instrumentalna formula prije više od deset godina dovela u društvo najuspješnijih bendova u žanru, saturacija forme razvučenih sinusoida u kojima se suprotstavljaju tiho i glasno te melankolija i katarza bila je neminovna. Albumi su se godinama prorijedili, ali je bend u dužim pauzama između klasičnih albuma postao aktivniji u skladanju glazbe za filmove. Iako su za razliku od EITS svoj izričaj suptilno nadograđivali kroz godine, sličnu taktiku upotrijebili su i Mogwai koji iza sebe imaju već nekoliko soundtrack izdanja: za dokumentarac "Zidane: A 21st Century Portrait", jezivu francusku seriju "Les Revenants", "The Fountain" Darrena Aronofskog i friški dokumentarac "Atomic: Living in Dread and Promise". EITS su se 2004. već okušali u snimanju soundtracka za seriju "Friday Night Lights", a unazad par godina naredali su ih čak tri: za filmove "Prince Avalanche", "Lone Survivor" i "Manglehorn".

I tako dok Mogwai svoje soundtrackove već tretiraju kao redovne albume, nije nimalo čudno što su se EITS nakon pet godina pauze od posljednjeg redovnog albuma vratili materijalom koji pomalo zvuči kao soundtrack za nesnimljeni film. Što u ovom slučaju nije problem ako uzmemo u obzir da "The Wilderness" u usporedbi sa ostalim studijskim albumima donosi nekoliko dobrodošlih promjena. Skratili su pjesme, promijenili dinamiku i obogatili svoj zvuk dodatnim teksturama. Za razliku od sada već kultnih albuma "Those Who Tell the Truth Shall Die, Those Who Tell the Truth Shall Live Forever" (2001.) i "The Earth Is Not a Cold Dead Place" (2003.) "The Wilderness" ne stremi monumentalnim vrhovima i ne zahtjeva kontemplaciju koja prolazi maratonski križni put od melankolije do katarze.

Bubnjar Chris Hrasky kao inspiraciju navodi skladbe avangardnog kompozitora Györgyja Ligetija pa "Logic of a Dream" počinje kao polagana post-rock meditacija koja se pretvara u pomalo uvrnutu noćnu moru čiji se učinak naglo briše 70's soft rock odjavnom špicom. "Disintegration Anxiety" na početku podsjeća na Battlese, a cilj joj je sažet u samom naslovu i ispunjen je već na pola puta. Jednim su dijelom promjene na ostatku albuma zasigurno uvjetovane i iskustvom zajedničke suradnje između njihovog gitariste Marka T. Smitha i Matthew Coopera (Eluvium) na ambient /post-rock projektu Inventions, ali i mimo toga EITS su ovim iskorakom pokazali da mogu biti drugačiji i istovremeno zadržati svoju prepoznatljivu pozadinsku boju zvuka. Usudio bih se čak reći da u pozadini svih novih tekstura mjestimično zvuče nevino i svježe baš kao na prvijencu "How Strange, Innocence" iz daleke 2000.

EITS su nas davno posjetili pred sam vrhunac karijere da bi nam se ove godine vratili na Žedno uho festival nakon albuma s kojim dokazuju da nikada nisu bili samo predvidljiv i ziheraški post-rock bend kojemu je istekao kratki rok trajanja. Eksplozivne katarze više nisu potrebne jer se u novim numerama iza svakog ugla nailazi na nove zanimljive situacije, kao da je glazbeno istraživanje uvjetovano zrelošću dalo prostora slobodi, igri i novim mogućnostima.