Tako se prodaju novine, klikaju naslovi, gledaju emisije. U stvari, hype i postoji samo radi hypea jer ništa drugo i nije važno, a ponajmanje oni oko kojih se hype diže. Povijest ovog fenomena me ne zanima, ali činjenica je kako se oko glazbe on pojavljuje već duže vremena, a izvođače koji su njemu podlegli možemo podijeliti u dvije kategorije: oni koji svoje postojanje mogu zahvaliti hypeu i oni oko kojih se hype stvorio radi njihovog rada, odnosno glazbe. Ovi prvi nas, naravno, uopće ne zanimaju, a ove druge također možemo podijeliti u dvije kategorije - oni koji su se radi hypea 'prodali' i postali njemu podložni te oni koji su sve skupa odjebali i nastavili sa svojim radom kao da se ništa nije dogodilo.

U cijeloj to priči postoji još jedna skupina izvođača - oni koji sliče na bendove oko kojih se digao hype. Samim time oni su često omaložavani jer se smatra kako je samo njihovo postojanje apsolutno glupo jer čemu postojati radi hype oko nekog drugog. Međutim, zna se dogoditi da se radi takve konstatacije previdi snaga glazbe, odnosno da je sličnost s nekim izvođačima možda i slučajna, ali eto oko tog izvođača se digao hype, a ti si objavio album nakon njega.

Grandchildren spadaju u ovu grupu opisanu u prethodnom pasusu. Ono što će prosječnom slušatelju nakon prvog slušanja upasti u uho je sličnost s Animal Collective oko kojih se, evo nas opet, podigao hype nakon njihovog odličnog prošlogodišnjeg albuma "Merriweather Post Pavillon". Ta sličnost je donekle i opravdana jer su Grandchildren pjesme potpuno razlomljene, poneke dionice potpuno iznenađuju, vokal je uglavnom provučen kroz efekte, a prijelazi koji nas u pojedinim pjesmama vode od psihodeličnih do pomalo pop trenutaka su ono zbog čega su Animal Collective i dobili svoju pažnju. Ipak, reći kako su Grandchildren tek najobičnija AC kopija bilo bi svetogrđe jer je "Everlasting" sjajan album, a nakon nekoliko slušanja usporedbe s Animal Collectivom sve više izbljeđuju. Doduše, ostaju u glavi, ali tek kao dio slike o trenutačnoj glazbenoj sceni.

Sam album otvara "Cold Warrior" koja nas odlično uvodi u ostatak priče - poprilično jednostavna melodija praćena himničkim pjevanjem na kraju se pretvara u razlomljavanje te iste melodije, a sve skupa se nastavlja na instrumental "Winterlude" koji svojim početkom možda malo vuče na Radiohead, ali kasnije u biti stvara konture onoga što Grandchildren jesu. Daljnje usporedbe s drugim bendovima nisu više potrebne nakon pjesme "Heartbreaker". Grandchildren vas ovdje primaju 'pod svoje skute' i ne dopuštaju da skrenete s tog puta. Mantrično ponavljanje stihova 'Am I what I once thought I was, It's all the same, it's all the same' praćeno je s toliko različitih instrumenata, a opet naslonjeno na poprilično običnu melodiju na klaviru.

Nakon toga ništa više nije isto. "Saturn Returns" pretendira da bude hit, odnosno ona pjesma s albuma koja bi mogla iskočiti do šire publike. Euforija koja se krije oko nje je stvarno hipnotična. "Toss And Turn" s druge strane lebdi na predivnoj melodiji na klavijaturama, a stih 'Hold my heart in your tiny hands 'till I need it back inside myself' možda zvuči malo naivno ovako na papiru, ali u zvučnicima i slušalicama on je zakon.

Naslovna "Everlasting" ima tu lijepu melodiju na gitari, ali i funckiju da nas uvede u "OK I'm Waiting", osobno najbolju pjesmu na albumu. U ovoj pjesmi se na lijepi način sublimiralo sve što Grandchildren žele reći na ovom albumu. Svaka sekunda ove pjesme tu je sa svrhom i nemojte se iznenaditi kada je nakon slušanja poželite vratiti na početak. "Little Big Ones" je najistrzanija pjesma na albumu; "Anthill" nakon izbezumljenog uvoda nudi zarazni pop refren, a "When You're Not Looking" na smireni način zaokružuje priču oko ovog albuma.

Na nekim američkim web stranicama piše se o Grandchildren kao o 'next big thing'. Hoće li se oko njih dignuti hype, ne znam, ali je definitivno greška da se ovako dobra grupa veže uz bilo čiji drugi hype pa i ako ti bili Animal Collective. "Everlasting" je jako dobar album koji bi, doduše, prije "Merriweather Post Pavillon" još više dobio na značenju, ali ni ovako ne smije biti odbačen. Dapače.

p.s. Ne bi bio fer prema da u recenziji za Grandchildren ne spomenem bend Denoiser bez kojeg možda ove grupe ne bi bilo ili barem ne bi zvučala ovako, a sigurno je da ja ne bih dobio "Everlasting" na vrijeme da nije bilo Denoiser reunion koncerta ovog ljeta. Dakle, Denoiser je bio dubrovački noise bend koji je djelovao prije sada već dosta godina. Njihov prvi bubnjar, Roman Salčić, već dugo vremena živi u SAD-u, a sada je član Grandchildrena. Ne znam kako Grandchildren zvuče uživo (nadam se kako ću i to saznati), ali Denoiser su ovo ljeto na tom jednom koncertu totalno razvalili. I to nema nikakve veze s nostalgijom za starim vremenima ili bilo čime drugim.

www.myspace.com/grandchildren
www.greenowl.com/grandchildren