Ponukan člankom iz Aktuala inicijalno sam htio iskoristiti pisanje ove recenzije da jednom zauvijek sažmem što mislim o hipsterstvu i alternativnim kulturama i upotrijebim novi album Mixtapesa kao kontrapunkt svemu od čega mi se na sceni diže refluks.  Nakon par dana smišljanja vrlo politički nekorektnih uvreda među kojima bi predstavio hrvatskoj i široj javnosti najuvredljiviju složenicu od koje bi se i germanistima digla kosa na glavi shvatio sam da sam potpuno fulao ceo fudbal i poantu svega čega me je čovjek po imenu Adam Yauch učio skoro 20 godina. Trošio sam energiju vrijeđajući nečiji tulum na koji ne samo da nisam ni bio pozvan, nego i da jesam ne bi otišao. Pa onda čemu? Odlučio sam upotrijebiti art of ignore umjesto art of ignorance jer na kraju svega - koga libo kuki što ima za reći neki bradonja Borut u svojim limited edition tenisicama ili filozof Srećko Horvat koji u svojim kolumnama ne zaboravlja čitateljstvu isticati gdje je on sve putovao kako bi što metaforičnije opisao stanje u svojoj zemlji? Dobro, metafora možda jest, ali fora nije. Perspektiva je valjda bolja kad imaš raritetnu obuću ili kada sjediš na terasi u Bamaku, onda ti daju i prostora u novinama.

Možda su to ipak sve prekrasni ljudi koji se samo ne znaju izrazit. Ante Ljubičić je jedan od takvih ljudi. Zna biti teško iščitati svu njegovu filantropiju dok te šalje u tri gospina kurca potkrijepljeno referencama na vagone žita. A možda je sve to samo šala. Možda svi ti ljudi od kojih imam upalu prostate se samo loše šale. Moji prijatelji Emir i Edin su najgori šaljivđije na svijetu. Oni ne bi provalili dobru foru na Seinfeld karaokama,  a obojica su ljudine i po'. Stoga pustimo hipstere i alternativce na miru. Koga libo rac. Ako vas toliko smetaju radite svoje pop punk tulume i garantirano ćete se super provest s minimaliziranim rizikom pomodnih smorova.  U izvedbi tuluma će vam pomoći Mixtapes, bend iz omanjeg grada u Ohio-u (I grew up in a small town, It seems like we all did, I never cared for those big city kids).

Nisam išao provjeravati, ali vjerujem da će ovom recenzijom Mixtapesi postati najrecenziraniji bend na pot listi. Ovaj bend je uspio od 2010. izdati barem 5 EP-a i nekolicinu split i običnih singlova. Nakon što su spojili "Maps" i "Companions" u nešto što ja sada smatram albumom ("Maps And Companions"), Mixtapesi su po prvi put izdati baš pravi LP. Njihovo debi dugosvirajuće izdanje ima vrlo Mixtapes ime "Even On The Worst Nights". Album sadrži 16 novih autorefleksivnih avantura i opservacija o okolnom svijetu koje se uglavnom tiču prijatelja, ljubavnika, odlaska u prirodu i bezveznih tuluma i bendova. Usprkos hiperprodukciji Mixtapesi su uspjeli zadržati dozu samokontrole koja je rezultirala hrpom pjesama u kratkom vremenu bez ijednog fillera. Ne mogu se baš kladiti da bi svaka bila pop punk hit singl, ali bi velika većina bila vraški blizu. To je popriličan uspjeh u današnjem glazbenom svijetu gdje se već godinama šuška o ukidanju albuma kao koncepta i prelazak na isključivo izdavanje singlova.

"Even On The Worst Nights" nimalo ne odskače od ostatka Mixtapes produkcije. Četiri akorda, miješani žensko-muški vokali, vrlo zarazni i pjevni tekstovi koji veličaju život u malom gradu, male radosti i prijateljstva. Kako stvari ne bi bile prešećeraste pjesme uglavnom imaju tendenciju bockanja životnih i glazbenih stilova koji su certificirani kao kul. Znam da se kritiziranjem kula postaje kul što samim time postaje temeljem za nebivanjem kul, ali metafiziku na stranu, Mixtapesi se ne trude biti ništa niti glasnogovornici ičega (Who ever said I got something to say?). Njihove su pjesme kao kada slučajno prođete pored nečijeg otvorenog prozora  i prečujete neku melodiju ili razgovor koji vam do te mjere zapljeni pažnju da stanete ispod dotičnog prozora i zapalite cigaretu. Ono što nude, oni nude bez ikakvog htjenja, nemaju razrađenu taktiku kako doprijeti do što više ljudi. Zdrav razum nalaže da ne možeš taktizirati  i izdati ovoliko muzike u tako kratkom vremenu. Njihove pjesme očigledno ne nastaju mjesecima u studiju, već tokom večeri na verandi ili u podrumu. Ništa novo u smislu pristupa, ali rezultat je specifičan. Rijetko tko može ovako nepretenciozno reći koliko je sjeban i sretan i hiphoperski izjaviti da je većina scene smeće.

Možda najveća odlika ovog benda jest njihov srednjoškolski pristup i osjećaj za život. Nedavno sam razmišljao što me smeta kod većine novih bendova koji nam se dnevno nude preko raznih portala i potlisti. Od kako je počeo milenij svi glazbenici kao da su upisali komparativnu književnost i povijest umjetnosti. Dakle fakultete. Svi mi se čine vrlo samosvjesni, ali na onu iritantnu Kim Kardashian foru. Nešto poput Morrisseyja bez Johnnyja Marra.  Naravno ovo je samo metafora i poprilična generalizacija, ali moja dilema nije dilema uopće; srednjoškolsko vrištati ili akademski tandrkati?

"Even On The Worst Nights" broji 16 pjesama od kojih svaka ima po par stihova pogodnih za statuse i citiranje. Teško je izdvajati pjesme kada su u pitanju Mixtapesi, pa ću se poslužiti subjektivnom prijemčljivošću numera i istaknuti "Anyways", "Russian House DJ", "I'll Give You A Hint, Yes" i "Something Better". Ovu zadnju je bend najbolje objasnio: This song is saying that on most nights I just care about that specific night, and maybe one day we can find something better. Until then, these nights I spend with people I'm lucky to know, talking about movies on a porch, or how much so many current bands suck is just fine. "I’ll Give You A Hint, Yes" osim što ima odličan naslov sadrži I sentiment s kojim se predobro poistovjećujem: And you keep on listening to that Bon Iver record, I don't get it, But maybe that's the point, And I keep on listening to "Here's where the strings come in", I fall in love again, La-la-la-la laaa la la la-la. "Anyways" ima kilometar dobrih opservacija: „I just got home from buying magazins full of bands that i can't stand, I'm living vicariously through lyrics from assholes that never got it anyway... These 4 chords  are a reason to live ....Everybody you know is an artist these days, well I'm not an artist... I represent my city but not my scene i consider myself a part of nothing. "Russian House DJ" je jedna od dvije balade na albumu s tim da ova ima power predznak. Činjenica da je neka stvar laganija na jednom albumu ne znači puno pošto su Mixtapesi u prošlosti već pretvorili jednu baladu u pop punk eksploziju ("And If We Both Fail" s Maps-a). Kad pogledam sve ove citate uviđam da sam trebao samo ispisati po par stihova iz svake pjesme i recenziju bi mi de facto napisao bend. Album završava s "Basement Manners" i "Mt. Hope" koji imaju kvalitetu poletnosti i rifova da bi bez problema mogli biti uvod u novi album.  Za jedno 6 mjeseci. Heh.

Ja ne mogu prestat ovo slušati.

Ja ne želim prestat ovo slušati.

Dok Mixtapesi trešte u pozadini učinit ću nešto što niti jedan hipster koji drži do sebe ne bi učinio, deklarirat ću se hipsterom.  Jer fakat volim neke hip stvari. Npr. lilihipove, hip hop, hipotenuze. Volim Mixtapese jer su hip. Bar bi trebali biti. Volim ih jer nemaju dlake na jeziku i celofan na srcu. Jer nemaju ambalažu i doktorat iz on-line marketinga. And if you don't like it, hey fuck you!  KRAJ!

Hvala Mixtapesima.
I Željkici na uvodnom citatu.
I Ljubičiću jer zna Singlese napamet.
I Draženu jer voli Bon Iver i Superchunk.
I Kreši koji je sa mnom igrao Mortal Kombat 9 do jedan ujutro kada sam trebao pisat ovu recenziju.
I Idi E. jer je pokušala baciti Mixtapes CD kroz prozor auta kada sam trebao pisati ovu recenziju.
I Kafe-zalogajnici "Lisac Ivo" koja će bit najhip mjesto u gradu.
I svim bivšim, sadašnjim i budućim prijateljima.
I Adamu MCA Yauchu jer je prijatelj kojega nisam stigao upoznati.

GENERATION YAUCH IS GO!

Pjevno: La-la-la-la laaa la la la-la

www.mixtapesohio.com

Track By Track: Mixtapes, ‘Even On The Worst Nights’