U starom, jugoslavenskom izdanju stripa Nick Raider odnosno Nik Rajder postojao je lik, policijski inspektor, kojega su svi pomalo posprdno zvali 'Ćao draga' jer je tako, ako se dobro sjećam, uvijek započinjao i završavao telefonske razgovore sa svojom suprugom. Ne znam jesu li se na našem tržištu ikada pojavila druga izdanja tog stripa, ionako mi nije bio nešto posebno omiljen, pročitao sam tek epizodu ili dvije koje su se kupile nekog ljeta kada je zavladala suša jer su Dylan Dogovi, Marti Misterije, Texovi, Mister Noovi i ostala bratija bili već odavno pročitani, ali pao mi je taj lik na pamet jer sam prilično siguran da bi naši istočni susjedi baš tako preveli ime ovog benda kada bi prevođenje imena bendova bilo nešto što se radi. U Bugarskoj, recimo, to jest slučaj, ali oni odlaze i korak dalje pa prevode i riječi kao što su internet, sms ili bruschetta. Najozbiljnije. Uglavnom, prijevod 'Ćao draga' bi bio potpuno pogođen jer ako imate barem mrvicu senzibiliteta za ovakvu glazbu bend će vam vrlo brzo postati drag, toliko drag da ćete ga poželjeti pozdraviti pri svakom novom susretu, a 'ćao' je ionako ekvivalent našem 'bok', igra i pri susretima i pri rastancima. (Eh, da sam bio mudriji ovu sam misao mogao ostaviti za zaključak; nije revolucionarna, ali dobro sažima priču. Tko mi je kriv, nesmotrenome.)

 

Allo Darlin' je zapravo sličan mom nesuđenom zaključku, nije revolucionaran, ali dobro sažima priču. Koju priču? Pa, onu priču koja je započela sa The Go-Betweens koncem sedamdesetih, nastavila se sa Sarah Records osamdesetih i potpuno procvala u devedesetima s Belle & Sebastian, The Lucksmiths i Camerom Obscurom (da spomenem samo one koji meni najviše znače) te eksplodirala u nultima koje su donijele i more izvođača koji se napajaju na istom izvoru, ali ih nema baš puno čiji bi rad zasluživao posebnu pozornost. Iskoči svako toliko neki, to je istina, ali ga se brzo zaboravi jer se pojavi desetak novih i tako unedogled. Eto na, Allo Darlin' bi to mogli promijeniti, ovo im je druga ploča i već su se dokazali, pokazali da se na njih u tom šarmantnom, ali skučenom, istovremeno iritantnom, vrckavom, melankoličnom, iskričavom, predvidljivom, a opet tako zavodljivom indie pop svemiru treba najozbiljnije računati, ono, slobodno možete staviti neku lovu na to da će ostaviti dublji trag.

Kako to već obično biva s dobrim drugim albumima, tako su i na "Europe" sve dobre stvari prvijenca istaknute i podebljane, a mane su svedene na minimum, i dalje su tu prpošne i živahne melodije često zašećerene do same granice podnošljivosti koju ipak nikada ne prelaze, izvrsni tekstovi o ljubavi i drugim nečistim silama, ali i o pop glazbi, onome što nam ona znači i koliko nas određuje, zgodni stihovi koji nekako iskoče u prvi plan, a bez problema mogu postati parole i kao stvoreni su da ih se pretvori u Facebook status (znači li ovakva pomisao da sam asimiliran?), čvrsto i usmjereno sviranje koje od prvog takta zna kamo ide i na odredište stiže sigurno, bez puno peripetija, ali s mnogo zabave u ugodnoj vožnji koja mijenja ritam i dinamiku, ali ne postaje naporna, ne stvara mučninu, već baš suprotno, puni energijom, crvena Škoda po bregima juri, zavoji ko' valcer bečki, i ne bi bilo pošteno ne spomenuti sjajno, srčano pjevanje gospođice Elizabeth Morris (ajde, da joj i ime spomenemo, bit će sretna ako se krene guglati).

Nekoliko je stvari kod ovog albuma upravo fascinantno. Prva je ta da sve pjesme zvuče kao da u njih nije uložen nikakav trud, kao da su nastale same od sebe, kao da su se materijalizirale ni iz čega. Znate već iz iskustva da je to najvarljiviji dojam, mnogi su nadobudno pomislili da je najlakša stvar na svijetu napisati pjesmu ili priču kao Bukowski/igrati tenis kao Federer/skladati pjesmu kao R.E.M jer to sve djeluje tako jednostavno, tečno i prirodno, lako, ali u tome i jest zajeb, to je prava umjetnost, to kada pomislite da biste i vi mogli tako, ali ne ide pa ne ide, nije baš svakome dano.

Druga je potpuno divna stvar što je ovo album koji je posveta mnogim albumima, ploča koju su napravili ljudi koji su jednako kao i vi zaljubljeni u glazbu i tu ljubav baš kao i vi neprestano propituju, prepuštaju joj se, uživaju u njoj i na momente je se boje jer znaju da pretjeruju. To što o glazbi ne slušate od nekog prijatelja ili ne čitate kod Hornbyja, već što o glazbi slušate glazbu, po mome sudu daje golemu ekstra vrijednost. Gotovo u svakoj pjesmi postoji neka cveba koja će vas uvjeriti da su ovo ljudi koji su isti kao i vi, ljudi s kojima bi se dalo piti i pričati, a kada se Elizabeth na kraju predivne "Tallulah" s dozom rezignacije i očaja zapita je li već čula sve pjesme koje će joj nešto značiti i odmah potom je li već upoznala sve ljude koji će joj nešto značiti poželite joj pustiti svoju omiljenu ploču koju još nije čula iako ju je naravno već čula, poželite je zagrliti i reći joj neka ne brine, svi imamo takve dane, poželite je poželjeti utješiti jer je ona i nehotice utješila vas.
Treće i možda najnevjerojatnije, ukulele na ovom albumu ne zvuči iritantno. Točka.

Ne volim izdvajati pjesme, pogotovo ne pjesme s ovako koherentnog djela, ali eto, prvi sing "Capricornia" možda mi je i najslabija stvar na albumu, zvuči kao da ga je mogao odsvirati bilo koji talentirani bend, nema previše osobnog pečata, ali zato dvojac "Some People Say" i već spomenutu "Tallulah" mogu slušati odavde do Trogira, neprestano. Sestrinske su to pjesme, obje počinju s jednostavnim akordima na ukuleleu (ili ukulelama?) i obje su melankolično romantične. Prva slavi zaljubljenost i to se dočarava i glazbom, a ne samo tekstom, na taj se ukulele postupno dodaju novi instrumenti, tekstura postaje bogatija, postupno se slika puni, boje postaju britkije, živahno je koliko može biti u toj molskoj pravocrtnosti pa čak i klišej kao što je 'we're on our way headed for the sunshine, I've got you and a bottle of wine' može zvučati novo i friško, možda i zato što ga prati 'you play the song that to me has a hidden meaning', a "Talullah" je suha koliko i prekidanje veza između ljudi, samo ukulele i njen glas, debele naslage nostalgije i čežnje i vjerojatna referenca na već spomenute The Go-Betweense i njihov sjajan album (iako bi u pitanju mogao biti i Tallulah Gosh ili neki treći Tallulah, ali to su sada već geekovske efemeride), pismo na zadnjoj stranici surferskog časopisa i razglednica iz Berlina na kojoj debeli čovjek poskrivečki jede kobasicu, milina, kažem vam.

Sjajna je stvar što "Europe" nije samo odličan indie pop album, već je i odličan album bez obzira na žanr. Rekli bi glazbeni kritičari da nadilazi granice žanra. Bili bi u pravu glazbeni kritičari, neka, neka, mogu i oni jedanput.

Lako bi bilo mrziti ovaj bend, lako bi bilo svu tu emocionalnost proglasiti kenjkavošću i preseravanjem, jeftinim trikom za naivne, patetikom za oh tako senzibilnu indie dječicu; bilo bi to tako lako, ali i potpuno pogrešno. Možda je stigao čas da se riješite tereta ironičnih maski, ne morate priznati drugima, ali poslušajte Allo Darlin' i opori zid cinizma koji ste uporno gradili lako će i bezbolno pasti baš onako kako bi padali loši dečki kada bi ih dohvatio Nik Rajder.

www.allodarlin.com