Stanovnici Tuve na stadione ne idu kako bi gledali nogomet već khuresh, tradicionalnu hrvačku disciplinu koja uvelike podsjeća na sumo, ali je ipak nešto drugačija. U čemu su razlike, ne znam, jer ni sumo baš nisam do kraja shvatio, bez obzira što me je Eurosport uvelike bombardirao s njime (srećom, zadnjih par godina imam i ESPN America pa više ne moram gledati svakakve pizdarije na Eurosportu).

Najvažnije khuresh manifestacije nose naziv festivala, a nakon njihova održavanja Tuvani (valjda bih tako mogao nazvati ljude iz Tuve) se vjerojatno zabavljaju kao i sav ostali svijet, a dio njih sigurno zapjeva uz korištenje svojih tradicionalnih instrumenata - igila, khomusa, doshpullura ili tungura. No, svi ti instrumenti, od kojih je većina žičana i različitih neobičnih oblika, nisu toliko bitni za tuvansku glazbu. Najvažniji je glas, zapravo 'throat singing' po kojem je Tuva poznata i van svojih granica (a Tuva je, ukoliko ne znate, jedna od republika Ruske države smještena neposredno uz granicu s Mongolijom). Kao što se može dokučiti iz naziva, 'throat singing' je tehnika pjevanja u kojoj glas dolazi iz grla. Ono što je specifično za tu tehniku je mogućnost da jedan čovjek proizvodi dva tona. Ukoliko je taj drugi ton dublji, to često zvuči kao didgeridoo dok viši zvukovi podsjećaju na flautu. Uostalom, kako nisam muzikolog niti znam nešto o harmonijama, glazbenoj teoriji ili bilo čemu drugome, ako vas više zanima o 'throat singingu' proguglajte, vidite na wikipediji, ili, ako želite to vidjeti u praksi, na JuBiTou upišite Huun Huur Tu i pogledajte neke od njihovih nastupa. Preporučujem onaj s Philadelphia Folk Festivala 2006.

A taj Huun Huur Tu je svijetu posljednjih dvadesetak godine približio tradicionalnu tuvansku glazbu. Idealne izvedbe 'throat' pjesama učinile su od ove grupe traženog izvođača na svim world music festivalima, ali i poželjnu grupu za suradnju. U stvari, kada pogledate popis svih onih koju su surađivali s Huun Huur Tu, shvatiš koliko je tuvanska tradicionalna glazba zanimljiva i izazovna najrazličitijim glazbenicima. Frank Zappa, Ry Cooder, Kronos Quartet, japanski Kodo bubnjari, zbog The Bulgarian Voices, ruski moderni kompozitor Vladimir Martynov. Svi su oni željeli svojoj glazbi dodati barem dašak tuvanske glazbe.

Kako je većina tih suradnji bila uspješna, a i sam Huun Huur Tu je i bez njih dobio svoje mjesto pod suncem, ideja o suradnji s američkim producentom Carmen Rizzom nije zvučala kao bog-zna-kako dobra ideja. Rizzo je dobio dosta nagrada producirajući razna (polu)sranja poput k.d.lang, Alanis Morissette, Seal, Coldplay i drugih i strahovanje od prevelike intervencije u zvuk grupe su bila prevelika.

No, sva strahovanja su bila pogrešna. Rizzo je u zvuk Huun Huur Tua unio samo sitne intervencije. Najveći posao napravio je na dodatku ritma koji je bio potreban jer ritam u tuvanskoj glazbi je baziran na dubokom 'throat' glasu i tek ponekim udaraljkama. Rizzo je taj ritam malo oplemenio, dopuštajući pjesmama tečnost i pjevljivost, sve kako bi ih približio nama koji o kulturi iz koje ova glazba dolazi možemo samo guglati i praviti se pametni da znamo nešto više od drugih ljudi koji do sada nisu imali potrebu upisati 'Tuva', 'throat pjevanje' ili nešto slično u gugl.

Uz ritam i nešto violina koje se u Tuvi baš i ne sviraju, Rizzo nije previše intervenirao u zvuk. Sve one čudne zvukove koji se mogu čuti u pozadini nekih pjesama na "Eternal", a koje zvuče kao klavijature ili kompjuterski zvukovi, proizvode članovi grupe na svojim instrumentima ili svojim glasom. Još jednom ponavljam, zvukovi koji se mogu proizvesti 'throat' pjevanjem su u najmanju ruku zapanjujući.

Ono gdje je Rizzov utjecaj najveći je činjenica kako su glavna vokalne dionice ipak otpjevane 'normalnim' glasom. To ne znači da su Huun Huur Tu odustali od 'throat' pjevanja, dapače, ima ga u ogromnoj mjeri na albumu, već je ono stavljeno u funkciji pjesme. Često u ulozi pozadinskih zvukova, u nekim pjesmama i kao idealan prijelaz iz jednog ritma u drugi, dok se u dva navrata dogodilo da 'throat' dionice u biti postaju refreni pjesme. To je posebno vidljivo u uvodnoj i nenadjebivoj "Ancestors Call". Ova pjesma nabijena ritmom i nošena strašnim pjevanjem Kaigal-ool Kohovalyga upamtljiva je na prvo slušanje. Tome svakako pridonosi i šamansko oblikovanje ritma stihova (često i pravilno ponavljanje nekih riječi, slogova i zvukova), a upravo je šamanizam jedna od najzastupljenijih religija u Tuvi i ona koja je najviše povezana s njihovom glazbom.

Jer, Tuvani svoje pjesme uglavnom pišu kao ode ljepoti prirode, a kažu da najveći throat majstori dane provode sjedeći uz neku rijeku ili u podnožju planine i pjevajući. U ovom tehnokratskom svijetu teško je takvo što i zamisliti, ali tu vam dolazi "Eternal" da vam sve to približi. Nakon "Ancestors Call" uz koju imate dojam kako jašete tuvanskim prostranstvima, ostatak albuma zvuči baš kao da ste sišli sa svojeg konja, umili se u rijeci i sjeli pored grupe Tuvanina ujedinjenje pod imenom Huun Huur Tu, dok oni glazbom vraćaju prirodi barem dio onoga što nam je svima dala. Tu je s njima i taj neki Amer pičkastog imena koji vam pomaže da sve to lakše skontate. A kada uspijete u tome (a sigurno hoćete ako Huun Huur Tu-u i Carmen Rizzu date priliku), probajte isključiti Amera iz priče i poslušati kako to izvorno zvuči. Ako vam se i to svidi, ne preostaje vam ništa drugo nego naći načina za doći do Tuve. Konja možete kupiti i tamo.

www.hhtmusic.com
www.myspace.com/huunhuur2
www.carmenrizzo.com
www.myspace.com/carmenrizzo