Hobiji pomažu. Filmovi pomažu, glazba pomaže, pružajući trenutke za opuštanje i ventiliranje, tunele za bijeg. U zadnje vrijeme, doduše, filmovi sve više reflektiraju ono što se doživljava kao nefiltrirana realnost, gurkajući ideale u domenu kiča. Nema više hepienda kao nekoć. Supermen ubija protivnike. Batmana bole leđa. Ljude boli kurac. Nema više sanjara koji san pretvore u stvarnost.

To vrijedi i za glazbu. Potencijal idealizma se pretvorio u laku metu cinika i nepoželjan, neuvjerljiv sastojak priča. Realnost se koristi kao referencijalna točka. Kao ogledalo onoga što jedino jest i ikada može biti. Vizije bolje budućnosti se svakodnevno giljotiniziraju na javnim i privatnim medijskim servisima. Kada se sve to nagomila u preveliki zalogaj treba se sjetiti da većinu onoga što nam daju gledati nije nužno realna slika. I da je svaka realnost filtrirana. Samo je pitanje hoćeš li koristiti Groucho Marx filter ili nećeš. Hoćeš li biti idealist ili ne.

Na primjer, prekjučer sam pokušao otići na koncert Zentralheizung Of Death u Močvaru. Došao sam malo prije 10 što je u Zagrebu ekvivalent dolaska na doček Nove Godine u podne. Idealist. Osim članova Mojo Mena, čini mi se da nije bilo nikoga. Osim mene. U programu stoji početak u 21:30. Stoji i meni kurac pa ne znači da na nj možeš objesiti bade mantil. U biti veće su šanse da ćeš na nj objesiti bade mantil nego da će ijedan koncert u Zagrebu početi prije 11. ili 2. Nakon pola sata glađenja mobitela prišao mi je mladi gospodin Danijel Badanjak, član Močvarinog tima. Pokušao mi je platiti pivo, poput pravog čovjeka (i inače jedinog fana Venetian Snaresa koji se usudio kupiti majicu na taj bend/čovjeka/elektrotorturu), ne znajući da sam na račun neosnovanog optimizma već popio dva piva sumnjive kvalitete. U tom trenutku sam pitao svoju "žnjoru" u klubu: "'oćel' to?". Badanjak je rekao pola 11. Ja sam se okrenuo oko sebe i rekao 11:15. Da bi tada Danijel rekao: "E, da. Bend je zapeo na slovenskoj granici. Pao je s travom, jer nije vodio računa o Šengenu. Također, vozili su goli od Njemačke. Ne znam kad će doći." OK. Zajebi sad to što sam došao u najavljeno vrijeme na koncert. Poanta je u tome što nisam siguran da li sam stvarno dobio informaciju da je Zentralheizung vozio gol ili sam ju uspio fabricirati kako bi moj poraz preuranjenog dolaska bio manje gorak. Danijel mi je u međuvremenu potvrdio da je rekao 'polugoli0 što je daleko manje zabavno od goli i nije ono što sam ja već, svjestan da možda lažem, ispričao barem desetero ljudi. I dalje ostajem pri potpuno goli. Od majke rođeni. Dakako, žao mi je ljudi koji su bili podvrgnuti šlatanju od strane pogranične policije radi 'šašave mare', ali priča u kojoj oni od Njemačke goli voze kombi nalik na dotrajali Mystery Machine, pod ručnom staju pred Breganom, spuste prozor, gurnu glavu van da vide što se događa, napolje sukne oblak dima kojeg se ne bi ni petrokemija posramila, izraz njihovih lica je nešto iz New Kids Turbo, dok djelatnik pogranične policije trči prema kombiju iz kojeg ključa dim i trešti Michael Jackson "Bad" s protupožarnim aparatom je nešto što ne bi mijenjao za priču u kojoj sam došao na koncert kao nedonošče, popio pivo Zagrebačke pivovare i otišao kući prije predgrupe. Groucho Marx filter – upaljen. Bijeg od života – ostvaren. Ideal.

Jedina bolja stvar od dobre mašte jest dobra realnost. Priča u koju ne moram utrljavati  MDMA, a da proizvede iste učinke. Takva priča je bend imena ESC Life. Koliko god vam ime na prvu zvučalo glupo i stigmatizirano razdobljem kada su chat skraćenice postale dijelom govora, čak i ono ima smisla kad čujete što se iza njega krije. Mislim, i Beastie Boys je glupo ime. Hemendex je doista glupo ime, St!llness je loše ime. FIDLAR isto. Kanye West je grozno ime za bend. Umor, na primjer, nije. Niti Public Enemy, ili  Jesus Lizard, ili Led Zeppelin, a najvjerojatnije najbolje ime za bend ikad je Me First And The Gimme Gimme Gimmes. ESC Life je i dalje bolje od e$CpLyff stoga budimo zahvalni na malim blagoslovima. Na kraju, to ime je simbol koje znači drugarstvo članova benda, duh mladosti koji ispuni prostor kada slušate njihovu muziku i romantičarski idealizam koji je odlika svih dobrih ljudi.

Čitah nedavno intervju s Borom Stjepanovićem, velikim čovjekom, koji je rekao da je gluma sukus života. To je jedini dio Borinog intervjua s kojim se ne slažem ili ne suosjećam. Muzika je najbolja, najveća i najsnažnija. Gluma je značajna, snažno stanje koji budi i uzburka emocije, ali brate muzika je vantjelesno iskustvo koje proživljavaš jednako sklopljenih i otvorenih očiju. Ona te okružuje sastavljena od nevidljivih, ali razumljivih osjećaja. Ona je pokušaj materijalizacije osjećaja. Gluma je interpretacija uputa teksta. Glazba kreće od vakuuma i stvara atmosferu.  Muzika je često pod utjecajem glume. Još češće glumatanja. Emocije se lažiraju, nastupi se forsiraju, prirodnost se gubi pod maskama. Teatralnost sama po sebi nije loša nadopuna glazbe. Dapače. Pogledajmo Funkadelic ili GYSB. Njihov teatralni karakter pridodaje cjelokupnom užitku ili doživljaju. Uz apsolutnu podršku i razumijevanje ovog vida naglašavanja glazbe, skupine često zaboravljaju da teatralnost treba biti prirođena, ne usvojena.

Moji glazbeni junaci su oni bendovi koji izgledaju kao da sviraju kao što žive. Razlika između osobe i glazbene persone, bi trebala biti minimalna. Bend koji je banda. Ujedinjena fronta, skup individua koji djeluju zajedno kao Voltron. Nehomogena masa koja zvuči kao jedan izvor zvuka. Glazbeni ekvivalent kebaba. Meso, sir, povrće, kruh, umak – kao jedno! ESC Life je kebabrock. Ne zato što imaju flekave majice i možete ih naći pred kebab kioscima na placu, nego zato što kada se popnu na pozornicu osjećate ujedinjenu frontu ekipe koja uživa kuhati (album) i servirati (live) ukusan fast-food (prosjek trajanja pjesama je 2:30). Bend je tu radi publike, ali prije svega je tu radi sebe. Njihovi nastupi su nepretenciozna demonstracija glazbene umješnosti četvoro ljudi od krvi i mesa bez trunke misticizma, bez glumatanja. Oni su kult ličnosti koji uključuje posao od 8 - 4, ćorave mačke, neposlušne pse i ljubav prema duru i melodičnom rock n rollu. Godinu dana koncertnih aktivnosti završili su objavom prvog albuma "Access All Areas" kojim su vratili idealizam u glazbu i vječno ljeto u zemlju koja bi najradije živjela u nuklearnoj zimi samo da se ima što mrziti. E ne bude! „Your getaway car hasarrived.“

Ako zamislite Elvisa kao Johnnya Ramonea, Naranču kao Glena Matlocka, Antu kao najcrvenijeg Clashovca i Sanjina kao trešnjevačkog Nicka Masona koji voli slušati Electric Wizard dobit će te ESC Life – srednjovječne power pop šmokljane koji znaju puno više o karijeri Garya Numana nego o promjeni ulja na autu. Bend je sastavljen od članova aktivnih i neaktivnih bendova koje ste imali prilike pogledati po mekama underground scene (iste ćete prepoznati po lošim sanitarnim čvorovima, koncertima koji počinju nedjeljom u 2 – UJUTRO!, i šankerima koji u pauzama šaraju po zidu). Ako ste i propustili Stillness, Hemendex, Umor i Man Zero mogu vas probati utješiti da je daleko najbolji bend od ta četiri ESC Life. Uz dužno poštovanje matičnim bendovima! Svi oni imaju dobrog materijala, ali ne u tolikom omjeru kao što ima "Access AllAreas".

Kako bih ipak malo poravnao račune s prošlošću moram navesti dvije stvari koje mi kvare idealnu sliku novog benda. Prvo, naslovnica. Lijepa jest, ali mi se čini ni po čemu svojstvena sadržaju i ugođaju. Naravno, nije nužno da naslovnica oslikava sadržaj, ali mislim da se moglo vizualnoj komponenti pridodati više osjećaja od onog koji evocira pusta ljetno-morska veduta. Koliko god to možda bila ilustracija zbjega, vjerujem da bi svoj četvorici članova benda onaj pogled dopizdio nakon 5 dana. U bilo kojem slučaju pustite glazbu i gledajte u naslovnicu pa mi javite da li ćete na bilo koja od ta dva zasebna podražaja imati sinesteziju drugog. Naranča je pokušao objasniti legitimnost preko galeba koji ima access to all areas. Neloš pokušaj. I dalje mislim da je kaver fulan.

Drugo, instrumentalna obrada Nene Belana. Ako uzmemo u obzir da je Neno zakon i da je ESC zakon, rezultat obrade bi trebao biti, tako je, zakon. Rezultat je ipak samo skraćena instrumentalna verzija "Ostani uz mene". Kako kakav koncertni intermezzo, ok, ovako dojam je kao i s naslovnicom – lijepa gesta s izostankom oduševljenja ili svrhovitosti. Završiti ovaj album na ovaj način podbačaj je i za album i za pjesmu. Slijedom iznesenog dajem na znanje da me točke jedan i dva nisu spriječile da slušam ovaj album neukusno često i neugodno glasno.

Sada kada sam dobio na vjerodostojnosti da nisam 100% pristran bendu u kojem svira kum i još tri draga druga, vrijeme je za bukkake hvalospjeva. Zaboravite sve zamorne usporedbe s ovim i onim grupama (premda je dobro istaknuti srodnost s Braid, Descendents i Nenom Belanom) i samo dajte ESC Lifu da se prostre pred vas kao surf daska koja će vas odvesti  daleko od kompjuterskih ekrana i grubog realiteta u kojem egzistencija ovisi o hiru svjetske korporacijsko-kapitalističke elite.

Album se može podijeliti u tri bloka. Najveći blok čine pitke i pitome numere "Bad Influence", "Band Aid", "Let It Bleed" i "She Won't Dance", uz koje ćete njihati bokovima i glavom kružiti u osmicu s kosom prebačenom naprijed. Znate onaj emoindie ples na mjestu?  Njih kao i većinu ESC Life pjesama predvodio duo gitara. Melodije same po sebi su dovoljne za osvajanje pažnje, no Narančini tekstovi dodatno uvlače slušatelja znatiželjnog saznati što se to točno zbiva. Ugodna melodioznost nije nužno popraćena šećernim stihovima. Mislim da naslovi "Let It Bleed" i "She Won't Dance" dovoljno govore sadržaju koji nije najpogodnije za prve spojeve.

Drugi set pjesama je zbirka trenutaka kad netko u ugodnu krckavu logorsku vatru odluči pljunuti usta puna tetkove brlje ("Access All Areas" i "Absentee") ili samo baci cijeli spremnik plina za upaljač ("What We Want Is Useless", a pogotovo "Full Circle"). Treći kontingent je najmanji, ali nikako i najslabiji. Dirljiva "Hero Of The Deacade", s uvodnim ponosno sjetnim rifom, stoji sama u suprotnosti s ostatkom albuma. Ovaj drugi kraj spektra dinamike ESC Lifea isključio je sudjelovanje  bubnjara koji je udarnički odradio svoj dio posla na cijelom albumu, kako bi dobili staloženije i kontemplativnije emocije i atmosferu kojom bi se dalo pošteno zaključiti bilo koji album.  Sanjina (bubanj) nisam do sada spominjao, no svatko tko posluša album neće moći zanijekati njegov four on the floor  doprinos albumu. Udarci su čvrsti i čisti s igrom činela koje zaokružuju zvučnu sliku benda.  Gitare su najveća (i najočitija) referenca za ono što čine "Access All Areas" prepoznatljivim power pop albumom, ali zanemariti majstorstvo jednog Naranče na basu i stoner pedigre Sanjina na bubnjevima je kao da zanemariš Fleaov doprinos prvom albumu Mars Volte ili bubnjanje ubermenscha Jona Theadora. Sve komponente su bitne kada snimiš ovako dobar album. Bitno je spomenuti i doprinos producenta Marka Mrakovčića koji u posljednje vrijeme sve češće biva spominjan, tražen i izdvojen po pitanju kvalitete materijala (provjeriti pod Irena Žilić – "Travelling").

"Access All Areas" skače na bombu u isti bazen melodičnog alt rocka u kojem se točaju pripadnici klana Noisy Night. Zvukom slični, ali ne i jednaki, ESC Life ima svoje zasebno mjesto koje iz nekog razloga nitko do sada nije popunio. A čini se kao tako primamljivo i ugodno mjesto. Power pop s primjesama post punka. Pa jebote, kakvo veselje! Primamljiviji od duple porcije pannacotte, osvježavajući kao Virgil's Cream soda i zabavniji od Putin meme-a. Sadržaj pjesama nije sladunjav (dapače), a instrumentalna prezentacija učinila bi i stihove Mladena Bodaleca podnošljivim.  Nemali pothvat za mali bend.

Njihov pop potencijal nije jeftin, ali će ih odvesti daleko. Bar se sada tako čini. Bili su rado viđeni gosti Europe (bez obzira jesu li pratili Granta Harta ili ne), na domaćem terenu su lukavi lisci koji mudro biraju bitke i suradnike, a najvažnije je da idealizam četvorice glavnih krivaca isijava iz svake note. Ovo nije blijedo kopiranje, lijeno kompiliranje ili plitko glumatanje. Ovo je pop kakav je oduvijek trebao biti i kakav narod zaslužuje. Distorziran, uzbudljiv, melodičan, pjevan, pronicljiv, pomalo gorak i realan u svojoj nerealnosti. Glazba! Najbolja stvar na svijetu. Pogotovo u ovoj režiji.