Ako nakratko pogledamo povijest ovog nizozemskog benda, vidjet ćemo da nije previše bitno to što je danas od originalnih članova preostao samo gitarist Terrie Hessels. Nije bitno zato što su The Ex prije albuma "Joggers and Smoggers" iz 1989. i nakon njega dvije prilično različite priče, a upravo se u tom razdoblju nekako ustalila i sama jezgra benda koju danas čine spomenuti Terrie Hessels, Andy Moor (gitara), Katherine Bornefeld (bubnjevi) i Arnold de Boer (vokali, gitara). Jedine su bitne promjene od početka devedesetih naovamo odlasci basista Luca 2003. (od tada nastupaju bez bas-gitare) i pjevača G. W. Soka prije četiri godine, ali bez negativnih posljedica po kreativnost i kvalitetu benda. Sa "Joggers and Smoggers" i s albumima na kojima su surađivali s bendom Dog Faced Hermans ("Treat" iz 1990.) i Tomom Corom ("Scrabbling at the Lock" iz 1991.) počinje priča o anarho punk bendu koji se pretvara u eksperimentalni, avangardni melting pot. Od tada su sa svakim albumom unosili nešto novo u svoju glazbu i svakim albumom održavali dojmljivu razinu kvalitete. Unatoč svom eksperimentiranju i svim elementima koje su tijekom godina miješali sa svojim zvukom (od improvizacije do world-glazbe), korijeni su im i dan-danas čvrsto u punku, a zvuk benda iznimno je prepoznatljiv.

 

Nakon što su posljednjih nekoliko godina intenzivno svirali i snimali s etiopskim jazz-saksofonistom Getatchewom Mekuriom, novi album donosi suradnju s četvoricom poznatih imena improvizacijske i free jazz scene pod imenom Brass Unbound: Matsom Gustafssonom (bariton saksofon), Kenom Vandermarkom (tenor i bariton saksofon, klarinet), Wolterom Wierbosom (trombon) i Royjem Pacijem (truba). S jedne strane punk, poliritmičnost i anarhistički tekstovi, s druge strane džezerske fore, afrička glazba i improvizacija. Zvuči kao recept za lošu i isforsiranu glazbu ili ska punk, a zapravo smo dobili genijalan, energičan album koji će rijetko koga ostaviti ravnodušnim.

The Ex su s Brass Unboundom odsvirali veliki broj koncerata tijekom proteklih godina pa se to itekako osjeti na ovom izdanju. Osjeti se to kroz koheziju svih elemenata u glazbi, kroz improvizacije koje zvuče organski, kroz puhačku sekciju koja se ne trudi biti u prvom planu, a opet predstavlja ključan dio ukupne slike.... ma kroz svaki odsvirani ton na albumu! Album je sastavljen od osam pjesama koje su sve izvedene s istom razinom energije, s jako dobro pogođenim osjećajem za sve stilove ugrađene u glazbi, a stilova i zvukova stvarno ima svakakvih. Afrobeata (ostavština rada s Getatchewom Mekurijom), post-punka, atonalnih improvizacija i jazza. Za svakoga ponešto, ritma i energije za plesanje (tapkanje nogom za one ljenije), inventivnih improviziranih dionica za minuciozno proučavanje, izraženog groovea, anarhizma u tekstovima i sve to zaokruženo pankerskim pristupom. Strukturu pjesmama daju nojzerski, bariton zvukovi Andyjevih i Terrijevih gitara i Katherinino (izvanredno!) bubnjanje, a zatim se na te temelje slažu slojevi puhačkih instrumenata i vokali čija je glavna uloga da služe kao još jedan ritmički element, a sporedna da budu medij za prenošenje oštrih društveno-političkih poruka i kritika. Kao kontrast tim “glavnim” dijelovima pjesama, javljaju se i dionice na kojima se ritam povlači u drugi plan, ali se zato daje više slobode puhačima koji obično glazbu barem nakratko odvode u free jazz vode. Takozvani “momenti ispuhivanja miševa iz saksofona” (© Narantxa). Bučno, moćno, divlje... S obzirom na sve to, nadam se da je ovo tek prvi u nizu albuma s Brass Unboundom.

Na svim je pjesmama očito da su plod duboke ljubavi i razumijevanja prema glazbi (oh, l’amour!) gdje svaki detalj zvuči kao pomno osmišljen i razrađen. Od laganijih i ritmički umjerenijih pjesama ("We Are Made of Places", "Every Sixth is Cracked") pa do eksplozivnih, sirovijih i vrckavih ("Theme from Konono No. 2", "Our Leaky Homes"), nema fillera i nema monotonosti. Vrlo je pohvalno i to da ovaj album zapravo vjerno prenosi nastupe benda uživo: sve su pjesme uspjele zadržati energiju i atmosferu koje se može osjetiti na koncertima. Na albumu se osim novih pjesama nalazi i nekoliko prerađenih stvari sa starijih albuma The Exa i jedna obrada. Na primjer, imamo "Bicycle Illusion" s odličnog albuma "Catch My Shoe" iz 2010., "Theme from Konono No. 2" koja se prvi put pojavila na albumu "Turn" (2004.) i "Belomi Benna", staru ljubavnu pjesmu etiopskoga glazbenika Mahmouda Ahmeda.

Neke će možda zasmetati što su ovo “novi” The Ex bez G. W. Soka (“nije to to”, čujem). Istina je da je zapravo nepravedno i besmisleno uspoređivati Soka i Arnolda de Boera. Da, Sok je 29 godina bio glas The Exa, da, de Boer nema tu pojavnost i snagu koju je pokazivao Sok, ali daleko od toga da de Boer “smeta” ili kvari glazbu koju stvaraju The Ex. Dapače, kao vokalist je solidan, njegova gitara daje zanimljivu dodatnu teksturu glazbi, elektroničkim sempliranjem nadograđuje pojedine segmente pjesama, a ni tekstovi mu nisu za baciti. Uostalom, The Ex je oduvijek bio bend koji se nije bojao promjena i koji je uvijek bio “veći od zbroja” članova benda. Ako vam treba dodatnih dokaza da su The Ex i dalje zakon, krenite s pjesmama "Bicycle Illusion", "Every Sixth Is Cracked" i "Last Famous Words". Zadovoljstvo osigurano!

theex.nl