Da je Frank Turner genijalac bilo mi je jasno onog trenutka kada sam ga prvi put vidio uživo. Jasno se sjećam telećih pogleda i širom otvorenih usta dok smo slušali te genijalne generacijske tekstove i gledali čovjeka koji je iz akustične gitare i hrapavog glasa izvlačio više energije nego nuklearni reaktor iako je tek trebao poslužiti kao zagrijavanje pred glavni program koji je na repertoaru nudio jedan od najboljih albuma zadnjih deset godina.

Gaslight Anthem su rasturili izvevši savršenu rock'n'roll predstavu, ali nakon koncerta prvo su planuli Frankovi albumi, a na povratku u toplinu doma pričalo se samo o tipu koji se pojavio od nikud i ukrao nam srca, između ostalog, i izvedbom "A New England" Billya Bragga. Kako se ovakav kantautor mogao par godina skrivati od uvijek gladnih očiju nejasno je, ali nakon samo te jedne noći upisao se u panteon rock bogova, stajavši ponosno rame uz rame s bendom koji u periodu od dobre dvije godine nije imao premca po učestalosti vrtnje. Fallon i društvo su upali na milenijsku listu poprilično visoko, ali izostanak Turnera s ove distance peče i samo iznova dokazuje da paradigme postoje samo u glavama i da se zasnivaju na količini do određenog trenutka prikupljenih informacija.

Frank Turner je u ranim dvadesetima svirao u punk bendu, ali priče koje je on želio pričati ipak su zahtijevale nešto više od brzine i glasnoće. Ubrzo mu je postalo jasno da zvuk sam po sebi nije dovoljan, da čovjek iza sebe mora ostaviti nešto konkretno, a to može samo stavom, ako jasno i glasno kaže ono što misli, ne skrivajući se iza ničega osim svoga glasa i gitare. Hard core tako za Turnera nije bio žanr već životni izbor.

Uhvativši se folka u ulozi modernog trubadura, Turner je u startu pokazao talent za ubosti stvar i napisati fantastični tekst, ali mekoća zvuka njegovih prvih uradaka nije bila u stanju uhvatiti furioznost live nastupa. Tekstovi su druga priča - kada je tematika odrastanje, ideali ili konformizam, Turner niže himnu za himnom, ali s ovako škrtim i mekim aranžmanima jednostavno niti je bio dovoljno žestok za stare pankse, niti dovoljno primamljiv širim masama, što najbolje objašnjava njegovu relativnu anonimnost u vremenu kada je snimio remek-djelo zvano "Love Ire and Song".

Taj album možda nema energiju Bragga, Younga ili Dylana, aranžmani su možda previše ulickani za jednog folk borca, ali ono što ima je niz od 12 jebenih pjesama koje rasturaju bez obzira na temu kojom se bave. A uglavnom se bave slavljenjem života. Takvi tekstovi i takve himne obično se slažu kroz cijeli život, međutim Frank je svoje kapitalno djelo postavio u rasponu od prve do zadnje strofe jednog jedinog albuma. Kojega morate poslušati i koji definitivno zaslužuje upad na svaku listu nultih.

Kada postaviš letvicu ovako visoko ne očekuje te lagan posao u budućnosti, ali Turner se pokazao sposobnim nositi takav teret. Prvo je na prethodnom "Poetry of the Deed" sve one granično pomopozne klavijature, prateće vokale i orkrestrirani tijek stvari stišao u korist električne pratnje pravog benda. Pomak zvuka iz brit-pop dvorišta u amer-pop dvorište popraćen je solidnim materijalom, ali kao što smo rekli, ljestvica je previsoko da bi se ‘solidno' smatralo dovoljnim. Na lanjskom EP-u "Rock'n'Roll" pak daje naznake da se vraća u formu ponudivši opet niz sjajnih tekstova.

"England Keep My Bones" stoga stiže ne samo kao novi album, već kao i određena prekretnica u karijeri i odgovor na pitanje može li se Frank pomaknuti s mjesta. Odgovor koji je meni osobno važniji nego inače, obzirom na činjenicu da ću upravo Turner prvoga istaknuti kao razlog zašto trebate put Šibenika na Terraneo. Da nam je ponudio nešto mlako, taj poziv ne bi imao istu težinu.

Ovako, nakon desetak slušanja novog albuma postane jasno da je čovjek napravio puni krug i da je spremniji nego ikada osvojiti svijet. Prvo što se primjećuje je nikada bolji zvuk - konačno je dodana ona potrebna glasnoća i moć kakvu ovi tekstovi zaslužuju. Frank se valjda po prvi put u životu osjeća dobro u radu s pratećom grupom koja zna što joj je primarni posao - pratiti jednog sjajnog kantautora na njegovom putu.

Iako je album i u naslovu i u dobrom broju motiva Engleski, USA na startu odnosi pobjedu u tom zvučnom dijelu. Nakon prekrasne uvodne eulogije koju si je Frank već pripremio za sprovod jednog dana i koju nemam namjeru citirati jer u vašem je interesu da ovo poslušate i sami čujete tekstove i interpretirate ih na svoj način (i u kojoj u stilu pravog rasnog kantautora uz životne lekcije stigne ispaliti i pop-kulturnu referencu na Freddiea Mercurya), slijedi prvi singl "Peggy Sang the Blues", nešto najbliže popu što je ovaj čovjek do sada došao.

Osim sjajnog teksta u kojem priča s pokojnom bakom Peggy i u kojem se ova dokazuje kao prava HC bakica, treba se diviti lakoći kojom Frank i bend plove teritorijom americane. Ritam koji udaraju klavijature ima onu bijelačku funky notu kakvu možemo čuti u "Hanginaround" Counting Crowsa, a kada na minutu prije kraja Frank nakon refrena zapjeva no no no no no imaš osjećaj da slušaš klasični Duritzov vokalni prijelaz.

Što je, ako mene pitate, apsolutni kompliment, koji samo potvrđuje da u ovom čovjeku ima potencijala koji može zadovoljiti ne samo stare prdonje poput mene već i mlade ljude željne lijepih melodija koji se ne opterećuje previše parolama već se samo žele dobro zabaviti.

Sljedeća "I Still Belive" još je jedna himna koju smo već imali prilike čuti na lanjskom EP-u. Donosi nam taj spomenuti čvrsti zvuk, od sjajnog bubnja do kristalno čiste akustike, uz eksploziju svega zajedno na refrenu. Iako sam rekao da neću citirati, ne mogu odoliti ne staviti već danas kultni tekst

Now who'd have thought that after all,
Something as simple as rock 'n' roll would save us all.

Dolje pizduni kojima glazba u životu nije sve
Koji ne znaju voljeti s njom - ne znaju ni bez nje

Dobro, ovaj donji dio nije Frankov, ali jasno vam je što pjesnik želi reći. Onaj pravi, jelte. Uglavnom, slijede "Rivers", stvarčina o onom pravom patriotizmu, nečemu što malo tko osim Jacksona Brownea i Eddiea Veddera danas razumije, ljubavi prema svome gradu i zemlji koja ne uključuje generale i precjednike već rijeke i obične ljude, a nakon nje "I'm disappeared" kao priča o vezama koje nemaju šanse uspijeti dok su apstrakcije na prvom mjestu, ispred partnera od krvi i mesa.

Hitoidni ritam razbija klasična folk tužaljka "English Curse" koja priča svojevrsnu povijest Engleske, što definitivno znači da se neće probiti na Hrvatskom tržištu (ali zato ima šanse u Srbiji, jelte), ali manje boli kada skužiš da je taj veličanstveni zvuk ironičan. Oj Viljame, pobratime miooooo, jesi'l skoro koju glavu odrubioooo, rekli bi naši narodni pjesnici kad bi se znali šaliti.

"One Foot Before the Other" nastavlja s temama ovog albuma - Vjerom, Domovinom i Rock'n'Rollom, stapajući Boga, Englesku i Dylana u jedno, baš kao što prava HC desnica i treba. Sve skupa me samo učvršćuje u uvjerenju da je Turnerov skori dolazak u Šibenik suđen. Jedino bolje bi bilo da zasvira u Čavoglavama na Veliku Gospu, što nije neostvarivo - treba ga samo zadržati nekoliko dana duže.

"If Ever I Stray" novi je akustični singalong uz vatru, pivo i kobase, a takva je još jednom većina materijala. I sve je dobro, i sve je pametno, i sve je toplo, i sve je prekrasno. Do kraja i "Wessex Boy" i "Night Becomes Day" ostaju u tom tonu, s tim da predzadnja "Redemption" opet donosi pop ambiciju u ukupnu sliku. Malo odskače zvukom, ne i kvalitetom, ali treba priznati da su ovi stilski skokovi koji pokazuju zrelost sjajno tempirani, jer inače bi se čovjek pogubio u svim ovim akustičnim budnicama.

Od kojih je najbolja sačuvana za kraj. Dok je prošli vikend Dundo Ratzinger, legenda, bio u posjetu svojim omiljenim katolicima, s guštom sam ga pozdravio fenomenalnom "Glory Hallelujah". Dok se on vozao u svom akvariju, ja sam pjevao

There is no God,
So clap your hands together,
There is no God,
No heaven and no hell.
There is no God,
We're all in this together,
There is no God,
So ring that victory bell.

I nisam pritom ni buntovan ni ljut zbog toga što kao anarho-budist nisam jednak u ovom društvu, jer znam da mi Dundo, kao ni rijetki njegovi sljedbenici koji shvaćaju bit Vjere, ne zamjera moj izbor. Poanta je u toleranciji i razumijevanju Braće i Sestara, ma kako različiti bili. Evo, ja tako Dundu nisam zamjerio što troši novac koji smo teškom mukom posudili od zemalja koje nekog kurca proizvode, zemalja u kojima ljude nije sram prilikom nečeg tako banalnog kao što je popis stanovništva reći da su ateisti, jediji ili krumpiri. Čekaj, ne vjerujete da postoje takve zemlje? A što mislite od čega katolici diljem kugle zemaljske žive?

Kako je Frank Englez, logično je od njega očekivati krive odluke poput slavljenja ateizma i Imperija, a spuštanja religiji i Bogu, ali Frank zna da nema razlike između njihove smiješne kraljevske obitelji i našeg Dunda. I jedni i drugi žive na staroj slavi, najviše ih vole bakice (ne i Peggy) i sve je to tek jedna lijepa tradicija koju, nažalost, razni talibani preozbiljno shvaćaju. Opet, Frank, ja i slični jednako ozbiljno shvaćamo rock'n'roll, pa odakle nam pravo da išta pričamo.

Zato, dosta je priče. Poanta svega je sljedeća - za dva mjeseca imamo šansu gledati čovjeka u naponu kreativne snage uživo u ovoj mojoj gradini Šibeniku. Nove pjesme su odlične i mogu vas otvorena i čista srca pozvati na hodočašće. Imamo novi naramak sjajnih refrena, gomilu optimizma, tvrdog stava i ponosa ogrnutog najboljom pozadinom do sada, sve to uz pratnju pravog benda i sve što mogu reći je sljedeće - slušajte ovaj materijal do besvijesti, štrebajte tekst napamet jer trebat će nam sva moguća pomoć dok u prvim redovima do oltara budemo pokušavali nadglasati kardinala Turnera.

www.frank-turner.com