S prvim vokalnim dionicama solo uratka bivše Delgadosice Emme Pollock svim ljubiteljima benda će sigurno zatitrati srce uslijed vala nadiruće nostalgije za krajem sivih devedesetih. Emmin vokal je obilježio jedno razdoblje i lijepo ga je ponovno čuti.

Izdvojena iz ekosistema u kakvom smo ju prvi put doživjeli njezina druga solo avantura je korektno napravljen album koji ipak ne predstavlja ništa više od jednog ugodnog singer/songwriter druženja. Nakon deset i kusur godina neki od elemenata po kojima je rad Pollockove bio prepoznatljiv još uvijek su tu što je svakako dobra vijest. "I Could Be A Saint" se komotno mogla prošvercati na "The Great Eastern" kao ritmična laganica emotivno pomaknutog teksta. 'How you gonna break my heart when you never even made my day?' pita Emma s potpunim pravom. Kopajući dalje po "The Law of Large Numbers" nailazimo na svakojake stvari koje su, poput nabrajalice "Red Orange Green" mogle završiti na solo albumu bivšeg kolege Aluna Woodwarda ili momenata očito praznog hoda, za koje bi se teško našlo mjesta na nekom od Delgados dugosvirača ("Nine Lives", "The Loop"). Dosadašnje recenzije ovog albuma gotovo redovito hvale "House on the Hill" kao kreativni vrhunac ovog albuma s čime se nakon više slušanja teško složiti obzirom da bi se ta stvar prije mogla priključiti ranije spomenutim slabijim trenucima. Kako album odmiče tako opada i postotak zvuka koji podsjeća na Delgadose te se polako ustaljuje u pretežno akustara+vokal teritoriju. U toj završnici još jedino "Confessions" svojim pop aranžmanom i sladunjavim refrenom odskače od ostatka materijala.

Nezgodna stvar kod autora koji poput Pollockove od prije imaju poznate/uspješne projekte jest što se kasniji rad uvijek uspoređuje sa ranijim te time mijenja perspektivu i set očekivanja od novog materijala. Takav je slučaj i ovdje. Za ovim albumom će ponajprije posegnut stari fanovi u potrazi za fiksom nostalgije, a slučajni prolaznici bi se mogli iznenaditi. Ugodno. Ipak.

www.myspace.com/emmapollock
www.emmapollock.com