Još jedan studijski zaokret ovog benda definitivno ne spada pod najočekivanija glazbena zbivanja godine. Lipsi su danas mit, bend sa sigurnim obožavateljskim uporištem, bend za kojeg svi znaju i kojeg većina barem usputno prati. Upravo zato nije slučajno redanje hvalospjeva koji već danima prate njihovu novu inkarnaciju.

Iako su u ovoj dekadi višestruko povećali svoje sljedbeništvo, proslavili zapostavljenu prošlost i nakratko postali dio prve lige čiji se albumi nalaze na skoro svim mjerodavnim kritičarskim listama, Wayne i ekipa su se s prethodnim "At War with the Mystics" akreditirali za polaganju i ugodnu penziju. Budimo pošteni, Lipsi više nisu objekt iščekivanja i mogli su slobodno nastaviti snimati slabije derivacije posljednja tri albuma. Napravili su dovoljno i vrlo vjerojatno bi ih većina obožavatelja pratila sve do posljednjeg albuma. No, s time se očito nisu mogli pomiriti, a njihov bi im status danas vrlo vjerojatno osigurao prođu i s riskantnijim kerefekama od eksperimenta nazvanog "Zaireeka". Zato je mutacija bila neizbježna. Ostaje pitanje koliko je ona revolucionarna, zanimljiva i logična, a koliko samo stara navika da ju tako doživljavamo s obzirom na prijašnja iskustva i današnji položaj benda. Ne sumnjam da je ona na neki perverzni način poslastica za die hard fanove, ali probajmo barem nakratko objektivno sagledati Flaming Lips genezu. Ili barem postaviti dovoljno pitanja zbog kojih "Embryonic" ne bi odmah trebao dobiti zeleno svjetlo.

Ako krenemo od samog početka, odnosno od faze koju su Wayne Coyne, Michael Ivins i Steven Drozd početkom ove dekadne reizdano nazvali "Finally the Punk Rockers Are Taking Acid" i u koju ubrajaju EP prvijenac i prva tri albuma iz druge polovice osamdesetih, pa preko prve artikuliranije pop prekretnice s albumom "In a Priest Driven Ambulance" do predivnog "Clouds Taste Metallic" te posljednje faze s albumima "The Soft Bulletin" i "Yoshimi Battles the Pink Robots" koji su ih lansirali u prvu ligu, onda je "Embryonic" samo još jedan intermezzo ili nova faza na koju smo mogli računati. Ako njihovu glazbenu karijeru promatramo kao uspješan razvoj prema albumima među kojima već neki imaju kultni status, onda je "Embryonic" sloboda koju si bend može dopustiti. Jedino nije jasno zašto se takvom, ako baš hoćete, eksperimentalnom albumu pripisuje zanimljivost koja bi mogla zaintrigirati sve one koji su se posljednjih desetak godina susreli s neponovljivim "The Soft Bulletin" ili "Yoshimi". Dragi moji, samo dajte, ali nije potrebno zbog toga pretrpjeti soničnu lobotomiju. Prepustite to obožavateljima.

"Zaireeka" je na kraju krajeva bio eksperiment, ali je bez obzira na psihodelične ispade i srljanje u besmisao bila začetak zvuka s kojim se bend nanovo preporodio sa sljedećim "The Soft Bulletin" i zbog kojeg su uživo drastično raskrstili sa svime što su radili na početku karijere i veći dio devedesetih. Ali zašto onda nakon deset godina favoriziranja sintetički savršenog popa iz laboratorija Davea Fridmanna bend ponovo srlja u eksperiment? Nemojmo zaboraviti, Lipsi su posljednjih deset godina uživo uglavnom svirali samo pjesme snimljene za Bulletin, Yoshimi i Mystics (ajde, izbila bi tu i tamo neka od uspješnica poput "She Don't Use Jelly"), ali su istovremeno na račun uspjeha tih albuma reinkarnirali osrednje albume s početka karijere, izdali dokumentarac, knjigu, film i dobili Flaming Lips Alley u rodnom gradu Bricktown u Oklahomi. Kako to da odjednom dobivamo album koji bi se prije mogao svidjeti žilavijim i dugovječnijim obožavateljima? Što nam žele dokazati? Da su još uvijek svjesni svojih korijena i da su ih sposobni presaditi na neka nova prostranstva? Ili je ovo stvarno nešto novo i vrijedno pažnje? Previše pitanja? Oh oh oh / Finding the answer / Oh oh oh oh oh / Finding that there ain't no answer to find… pjeva Wayne na posljednjoj "Watching the Planets". Zato krenimo na album.

"Embryonic" će kod obožavatelja najkasnije faze benda definitivno izazvati šok. Naravno, ako već nisu potpuno poludjeli nakon pozitivnih recenzija pa se već danonoćno pokušavaju prepustiti novom zvuku najdražeg im benda. Da skratim, novi album nije hrabar iskorak u neku novu budućnost benda, već kombinacija u kojoj se susreću zastranjivanje, neobzirnost i dosada uvjetovani statusom i mitom te napokon talent i šarm koji će ih na kraju krajeva pratiti na svemu što Lipsi ikada snime. Ovo su slučajne pjesme s još uvijek starim temama u nekom novom ruhu. I kao i uvijek do sada, ovaj put u malo mračnijem i paranoičnijem izdanju, Wayne se ponovo obraća nekom skrivenom sistemu kojeg ne može razumjeti. On ne pjeva pjesme nego baca neke nedovršene crtice iz kojih su trebala nastati tipične Flaming Lips himne. Sve se to na kraju uklapa u materijal koji je postepeno nastajao nakon dugog jammanja i improviziranja. Bend kao da nakon deset godina ponovno svira organsku glazbu, samo što se ovoga puta ona prečesto gubi u predugim psihodeličnim ispadima, a zvučne refrene zamjenjuje krautrock groove i retro futuristička atmosfera zbog koje bi neki dijelovi mogli slobodno poslužiti kao podloga hibridu koji bi istovremeno podsjećao na nešto od Kubricka, manga crteže Leijija Matsumotoa i amaterizam Ed Wooda.

Jedina pjesma koju možemo povezati s nečime iz prošlosti benda je "Evil" koja usprkos mračnoj svemirskoj melankoliji zvuči kao zakamuflirana balada otpjevana Wayneovim jarećim glasom. "The Ego's Last Stand" se iz harma falseta pretvara u produkcijski kaos. S jedne strane ima se dojam da je većina materijala odsvirana uživo, a s druge strane iritira preglasna postprodukcija. Možda bi konzumacija bila puno lakša da se album sveo na 60 minuta te da se kroz neke pjesme nije dobivalo na vremenu za dupli album koji to na kraju uopće nije. Najzanimljivije pjesme su svemirski eterična "Gemini Syringes", već spomenuta "Evil", besmislena "I Can Be a Frog" na kojoj se gostujuća Karen O bavi onomatopejom, "The Impulse" kao izdubljena minijatura s Neil Youngovog nepopularnog albuma "Trans", te možda najbolje "Silver Trembling Hands" i "Watching the Planets" kao sigurni kandidati za live izvedbu.

"Embryonic" nudi sve ili ništa, zanimljivo sonično iskustvo za one s malo više strpljenja ili dosadno odugovlačenje bez glave i repa. Ili bolje reći bez prave pjesme. Nema odgovora na pitanje koliko je ovo bilo opravdan i logičan potez. Očito im je trebao, kao novo studijsko i live iskustvo. Nakon ovakvog zaokreta ponovo postaje zanimljivo iščekivanje sljedećeg poteza i davanje smisla besmislenom. Jedini mogući zaključak… pa…

Još uvijek je lijepo biti fan!

www.myspace.com/flaminglips