"Juno" je film kojemu treba pripisati još jednu zaslugu. Naime, njegov soundtrack, savršeno skrojena kompilacija za svaku pravu indie plačipičku (i zašto ne, za svaki pravi indie plačikurac), na površinu je izbacio jednu gotovo zaboravljenu podvrstu moderne glazbe. Dobar dio pjesama za soundtrack je odabrala Kimya Dawson, nešto sa svojih a nešto sa tuđih albuma. Ta dama je karijeru započela u Moldy Peaches, jednom od rijetkih predstavnika nečega što zovemo anti-folk koji se uzdigao iznad čistog žanrovskog priznanja i ušao u kolektivnu svijest.

Ljudi su se nakon uspjeha filma i soundtracka počeli okretati oko sebe tražeći nova imena koja bi mogli povezati uz spomenuti stil, a jedno koje je odmah privuklo pozornost bilo je ono Jeffreya Lewisa. Crtač nezavisnih stripova s ulica New Yorka godinama je surađivao s Dawsonicom i Peachesima, i iako nije uspio upasti na soundtrack, njegov sljedeći album dospio je u ruke recenzenata svih bitnijih glazbenih portala i časopisa. Stoga danas imamo situaciju da jedna mala, nezavisna i totalno luda ploča kakva je "Em Are I" biva recenzirana i na Pitchforku (hej, pa tu nema laptopa ni našminkanih homića, koji vam je kurac), i u Uncutu (koji prezentira Lewisa kao, a koga drugoga, nego novog Dylana, ili Younga, više se i ne sjećam).

Ja samo mogu reći da jedini koji polažu pravo na recenziju novog Lewisa jesu baš ovi na Potlisti (ah, pa i ja sam jedan od njih, damn it), jer su svojim očima godinama pratili razvoj scene, još od pojave Moldy Peachesa u onim košarama s CD-ejima na sniženju u Mercatoru. Potpisnik ove recenzije pak želi istaknuti kako za pravi opis Jeffreya Lewisa puno više znače imena totalnih otkačenjaka kao što su Daniel Johnston i The Vaselines nego Billy Bragg i Michele Shocked. Jer, iako se nekim povijesnim istraživanjima došlo do toga da su Billy i Michele prvi počeli izvoditi punk stav i žestinu praćeni samo akustarom, njihova verzija folka i dalje je bila više budnička nego apsurdistička.

A bit anti-folka je da sredstvima folka pažnju s realizma okreneš ka procesima u mozgu koji se ne daju opisati, ali ih se može opjevati. I to tekstovima koji su puni dosjetki, više opažanja nego pomno strukturirane fabule. Iako se zbog punkerskog stava sve čini površnijim nego dubokim, na emotivnoj razini - rastura. Jer Jeffrey definitivno nije Jack Johnson i život mu nije med i mlijeko, Jeffrey je pomalo sjeban mladić koji crni humor uvijek začini i mrvicom paranoje, frustracije i nesigurnosti.

Čisto da steknete dojam o kakvom se literarnom stilu radi poslužit će naslovi prva mu dva albuma. "The Last Time I Did Acid I Went Insane" doduše i nije pravi album već tek kolekcija najranijih mu uradaka, a "It's The Ones Who've Cracked That The Light Shines Through" prva je prava ploča, s ritam sekcijom koja prati njegovu nervoznu akustaru. Već tu se kao stalni pratitelj pridružio brat mu Jack, supotpisan kao partner na trećem albumu (''City & Eastern songs''), a danas dio pratećeg benda nazvanog Junkyard.

Redom su ovo solidni albumi, s nekoliko izvrsnih pjesama, nekoliko iritantnih te ponekom osrednjom između. To je jednostavno takav način rada, čovjek uzme gitaru u ruke, složi stvar oko prve teme koja mu padne na pamet, koji puta to ispadne duhovito, koji puta usiljeno i tako u krug. Ali, srećom po njega, u trenutku kada je šira javnost skrenula pozornost na njegov rad, Jeffrey je izbacio ploču života.

Lanjski ''12 Crass song'' projekt je, kako sam naslov kaže, koji uzima 12 pjesama iz opusa grupe Crass, najanarhističnije i najneslušljivije punk skupine 70-ih prema kojoj su Seksualni Pištolji mala djeca, a Clashovci buržuji koji piju Cuba Libre na verandama vikendica. Lewis je uzeo tekstove, ubacio ih u svoj akustični nježno-psihotični zvuk i smiksao ultimativni punk-folk album. Jednostavni i direktni tekstovi koji ukazuju na sva zla civilizacije umjesto raštimanih gitara i loše snimljenog bubnja originalnih pjesama u njegovoj verziji dobili su savršenu pratnju u akustici i dječačkom glasu, zvučeći puno opasnije nego u izvornim, većini ipak neprihvatljivim tonovima.

Nova ploča pak u potpunosti je Jeffreyev autorski rad, s tim da je ovaj put brat Jack dobio znatno veću ulogu oko aranžmana i intervencija. Sam naslov je igra riječi tipična za ovog autora. Magnetska rezonanca kreće savršeno, otvarajući s najzaraznijom pjesmom koju je ikada snimio, gotovo pa pravim komadom indie rocka. Naravno, kada bi prosječan indie rocker mogao napisati pjesmu sa sljedećim tekstom: ''Shoguns and Hulk Hogans / And cavemen shouting slogans / Back and forth around the fire / Now connected by a wire''.

Ljepota Lewisova talenta je što ovakve parole u tren oka poveže s čistim egzistencijalizmom, sve u istoj pjesmi. Nakon ''Slogans'', red stiže na prezabavnu, opuštenu i kao za pjevanje u glas stvorenu ''Roll bus roll'', drugu najbolju pjesmu koju je ikada snimio i prvu koju bi mogli utrpati u ladicu americane. Ovakav početak nije lako pratiti, ali nekako im to uspijeva, slijede dvije nešto klasičnije Lewisovske pjesme, jedna folky, a druga opet rockerska, podjednako blesave i melankolične.

Eh, ali nakon četvrte stvari sve se vraća u poznate tokove. Slijede dvije pjesme koje će leći kako kome, niti je izvedba zanimljiva, niti je tekst u potpunosti uspio. Sedma stvar na albumu ona je na kojoj će netko ili dići ruke od ploče ili je u potpunosti prihvatiti, 8 minuta duga jazz-rock pilana trash ugođaja koju potpisuje očito samouvjereni brat Jack. Nakon toga teško je uopće koncentrirati se na preostale četiri pjesme, uglavnom se radi o stvarima koje teško da možeš prigrliti ako fokus ne staviš na tekst.

I tako usprkos svim signalima koji su najavljivali remek-djelo, Lewis opet ostaje kratak. Umjesto da iskoristi priliku i nadahnuće s početka ploče, umjesto da obilježi svoju karijeru pravim albumom, Jeffrey još jednom nudi tek alternativni poluproizvod za kojega se teško možeš vezati kada imaš osjećaj da se i sam autor ne trudi previše da ti nešto ponudi. Ali, ako volite glazbu, ako vam neko od gore navednih imena nešto znači, ako ste plivač u indie, pop ili folk vodama, poslušajte prvu polovinu ploče. Na kraju krajeva, ne stoji vas ništa osim malo vremena potrebnog da album skinete i odvrtite. Ako vas ova recenzija nije uvjerila da je vrijedno truda, neka pokuša sam Jeff:

''I wasn't designed to move so fast, I wasn't designed to have so much past

And in my mind's eye they all have so much fun, know where to hide, I know where to run

And then the sun setting on my youth makes that old shadow get taller, oh, but it's all fine as long as the bus makes the city behind me get smaller and smaller''

http://www.thejeffreylewissite.com

http://www.myspace.com/jefflewisband