Kad malo razmislite, Brian Fallon izgleda kao uljez u ovoj Revival Tour ekipi koju je Chuck Ragan okupio oko sebe. Ragan, Frank Turner i Tim Barry, da uzmemo samo najveća imena za primjer, izuzetno su osviješteni ljudi, karakteri skloni promišljanju i, na kraju krajeva, poprilično obrazovani momci širokih nazora. Fallon je s druge strane jedan priprosti momak iz susjedstva koji svijet uglavnom vidi kroz svoj kvart u Jerseyu, tvrdi katolički odgoj i mit o američkom snu, tom neizbježnom uspjehu ako ti je dovoljno stalo do nečega.

Ragan, Turner i Barry su rock izvođači, ali ujedno i prave osobe, što se itekako osjeti u njihovom autorskom radu koji ne odvaja jedno od drugoga. Fallon je prije svega rock zvijezda, ništa više ni manje od toga. Uostalom, to je vidljivo i u njihovom razvoju. Dok su ostali proizašli s punk scene u koju su uložili krv, znoj i suze, Fallon se pojavio od nikuda i osvojio svijet s rasnim rock 'n' roll bendom koji nije imao nikakve specijalne pretenzije osim da dobro zabavi odavajući počast idolima poput Springsteena, Casha i Social Distortion.

Prva dva albuma Gaslighta ostaju zauvijek, kao svojevrsni dokazi da su strast i ljubav prema svemu što radimo u životu naj-važniji elemetni, važniji od originalnih ideja ili bolesnih ambicija. Zato je onaj treći album kojim su se probili u mainstream toliko problematičan, jer su strast i ljubav ustuknuli pred zamislima tamo nekog producenta koji je evolucijom smatrao peglanje zvuka koji će kao takav imati šanse biti dostupan većem broju ljudi.

I ne samo to, "American Slang" je razotkrio Fallona kao autora, ukazavši da se radi o hodajućoj oglasnoj ploči koja sjajno upija utjecaje i proslijeđuje ih dalje, ali koja nema jasnu vlastitu viziju. Naravno, stil ne mora nužno uvijek gubiti od sadržaja, dokaz čega su i raniji albumi koji su savršeni u svom manekenstvu, ali nakon što pokažeš da ti čak ni stil nije svet, nedostatak sadržaja više ne možeš maskirati.

Zato me uoće ne čudi odluka da novi materijal Fallon izda odvojeno od benda koji to u pravom smislu i nije. Gaslight Anthem su njegov ostvareni san, a sada, kada je san postao java, Fallon očito ne zna kako se postaviti. Naravno, za razliku od svih ranije spomenutih punksa koji su se bacili u folk i kantautorske vode, Fallonov novi projekt bitno je drugačiji. Fallon nema u sebi tu personu koja će s akustarom u rukama reći svoje (da naglasim još jednom, zato što i nema bog zna što za reći), ali ima onaj dramski rock element koji u ovom nešto mekšem i nježnijem izdanju još više dolazi do izražaja.

Naravno da je svjestan kako se, kao pop diva koja se šverca veći dio karijere, nije spreman sam suočiti sa svijetom i vlastitim nedostatcima (a, kao što nas je naučio Clint Eastwood, ne možeš biti ozbiljan muškarac ako nisi svjestan svojih nedostataka), stoga mu na ovom materijalu pomaže prijatelj Ian Perkins, inače član tehničkog osoblja matičnog benda. Perkins služi kao paravan, jer nije ovo nikakva suradnja već još jedna Fallonova posveta idolima. Samo što ovaj put nemamo samo Socku, Casha i Brucea, već se dobar dio zvuka bazira na Afghan Whigsima, čak i Nationalu u nekim momentima.

U biti, radi se o puno manje radikalnom skoku od onoga kojega su Gaslighti napravili napustivši kotrljajući punk-rock nauštrb ispeglanog studijskog AOR zvuka na trećoj ploči, tako da odluka da se ide s novim projektom postaje još upitnija. Jer, ove pjesme su usprkos ukrasima i dalje čisti Fallon, točnije još jedna očita kopija tuđih utjecaja kroz koju se filtriraju vlastite emocije, ali ne u službi osobne katarze, već u službi pojačavanja doživaljaja o jednom neozbiljnom čovjeku kao ozbiljnom umjetniku.

Dobar dio materijala je tih i monoton te je valjda to bio i glavni motiv da ga se na neki način odvoji od onoga što je do sada radio, ali, s druge strane, neke pjesme čak i u malo sporijim verzijama zvuče kao tipični Gaslight Anthem. Kad bi povlačili paralelu s nekim od kolega na Revival Touru, najprije to možemo učiniti s Daveom Hauseom koji je također snimio solo album koji se minimalno razlikuje od onoga što radi inače s bendom.

Uglavnom, ova nova kombinacija na kraju se i ne pokazuje toliko novom. Fallon i dalje nema vlastiti glas, dok su pjesme tek solidne. Ove što ostaju u vodama Gaslight zvuka sve zvuče kao da smo ih već čuli, što jasno ukazuje na najveći problem s kojem se Fallon ima tek suočiti, a to je poprilično ograničen bazen ideja iz kojega se može napiti. Ove indie balade imaju potencijala biti ugodna zvučna pozadina pojedincima kojima drama i patetika nisu nužno dosadni, već katarzični. Dakle, tinejđerima.

Fanovi prethodnog albuma i indie rocka u ovom će naći puno više za sebe nego oni koji su okidali na ranije sirovije radove. Nama koji pak spadamo u ovu drugu kategoriju, ovaj materijal dolazi kao samo još jedna potvrda da su Gaslighti, nažalost, bili tek još jedan u nizu čudesnih trenutaka kojih je život krcat i koji prođu prije nego si ih spreman pustiti. Srećom, uvijek ti ostaju sjećanja.

thehorriblecrowes.com