Do '98. starci i ja smo svake godine pratili Sanremo. Ubrzo nakon mog odlaska u Zagreb taj ritual je za majku postao samo usputna navika bez koje se moglo živjeti, a ja danas više niti ne pitam što je s festivalom kojeg sam kao klinac zagrijano pratio. Ne mogu iz prve ruke procijeniti što se u međuvremenu desilo s tom revijom, ali prepoznatljivi simptomi urušavanja vremešnog koncepta mogli su se primijetiti još puno prije mog "odrastanja" i konačne rastave s talijanskom televizijom. Pjesme i izvođači su već odavno zapali u drugi plan, a događaj se puno prije pojave "Non è la Rai" i definitivne berluskonizacije pretvorio u show zbog čiju se financijske isplativosti više pažnje pridavalo isprovociranim skandalima i ljepoticama koje su pratite glavne voditelje. Od mog posljednjeg posvećenog praćenja u više navrata reinkarnirali jedni te isti zombiji talijanske televizije - Pipo "Oliver Mlakar" Baudo i pokojni Mike "Allegria" Bongiorno, a osim tih voditeljskih mumija i glazbeni dio je postao samo dosadni defile stereotipa talijanske canzone, monotona revija koju bi neki mlađi talijan bez problema mogao pobrkati ili zauvijek zamijeniti s Eurosongom. Sanremo je danas sličan Pula Film Festivalu iz svojih najgorih dana - grdosija koja je izgubila smisao.

Ipak, tom festivalu i njegovoj javnoj televiziji ne možemo olako suditi kao nekim našim sličnim pojavama. Još se uvijek osim raznoraznih lažnjaka i dosadnih kopija na tim poligonima povremeno pojavljuju nadareni klinci. Sjećam se festivalskog izdanja '97. kao da je to bilo prošle godine. Pobjednici festivala bili su nepoznati Jalisse koji su ubrzo nakon festivala pali u zaborav, a moja favoritkinja, onda još klinka, Carmen Consoli svojom je izvedbom bila osuđena na ispadanje puno prije finala. Neuobičajeno glasovno prenemaganje na tragu onda još uvijek friške Alanis Morissette nije baš naišlo na odobravanje žirija. No, taj specifični glas, stav i iskrenost bili su miljama daleko od usiljenih i dosadnih patnika i zabavljača koji su inače kročili istom binom. Festivalska pjesma "Confusa e felice" najavila je istoimeni drugi album koji je u kratkom vremenu pronašao širu publiku izvan dvorena uštogljenog festivala.

Karijera ove kantautorice rijetki je primjer zdrave glazbene i osobne evolucije. Od iskrenih adolescentskih štorija i benignih histeričnih meditacija preko zajedljivog i preciznog raskrinkavanja muških mušica i stereotipa. Osobne priče, tuđa iskustva, samokritičnost, gorke spoznaje i gomilu razumijevanja – sve to idealno dozirano. Glazbeno nije mogla izbjeći neke trendove i većina bi joj lako pripisala bavljenje klasičnim talijanskim radijskim popom, ali u osnovi je vjerojatno sve započinjalo klasičnom kantautorskom metodom samostalnog drndanja i prebiranja po gitari.

Carmen danas iza sebe ima sedam studijskih albuma, dva live izdanja, soundtrack i prvo talijansko Delux reizdanje za album "Mediamente isterica". Surađivala je i snimala s Goranom Bregovićem, Natalie Merchant, Angélique Kidjo… a najvažnije suradnja je definitivno ona s Francom Battiatom – eklektičnim veteranom koji dostojanstveno brani svoju glazbenu ostavštinu. Njihova suradnja ne može biti smo slučaj, jer Battiato sigurno u poeziji mlade sicilijanke može prepoznati i neke vlastite demistifikacije svega i svačega živućeg.

Njezin pop često je zvučao sladunjavo, ali je poezija uvijek bila na tragu jedne Ani DiFranco. Kada su se odjednom ispucale sve mladenačke teme Carmen je napravila zaokret. Na albumu "Eva contro Eva" (2006.) radiofonični pop je zamijenjen akustičnim folkom mediteranskog ugođaja. Carmen je potpuno prirodno donijela talijanski jug u svoje stihove. Nimalo ziheraški. Novi album "Elettra" je malo življi nastavak kojemu još uvijek možemo pripisati folk predznak i na kojem se najzrelije do sada isprepliću gorke spoznaje i mudra pomirljivost. Provokacija počinje već s neprikladnom senzualnom naslovnicom albuma, a neizostavna kritika talijanskog društva podbada upravo u teme s kojima su najponosniji: Viva l'Italia, il calcio, il testosterone / gli inciuci e le buttane in preda all'ormone / a noi ci piace assai la televisione… Osjeća se i ponešto utjecaja De Andréa, a posvete su dobili Domenico Modugno ("Col nome giusto") i Rosa Balistreri ("'A finestra").

Na albumu nedostaje pokoja pjesma da bi se dobilo na minutaži, ali čini se da ova posljednja folk faza samo nagoviješta  u kojem bi smjeru mogla krenuti Carmen Consoli. Naravno, u nadi da se kroz tu mediteransku folk avanturu ne uhvati u mrežu world izričaja kako bi se dohvatila malo šire publike izvan granica Italije. Posljednja dva albuma dokaz su da joj i to ide, ali puno joj bolje leži njezino balansiranje između akustične gitare i pametnog radijskog popa uz eventualne ukrasne izlete u neke druge vode.

A riječi… tu je u Italiji među najboljima. Battiato vam to sigurno može potvrditi, a to je više od usputnog blagoslova.

La gente ostenta oscure stravaganze / in preda all'ansia di stupire / indossa le sue maschere e dimentica / da qualche parte quella del coraggio…

www.carmenconsoli.it

www.myspace.com/carmenconsoli2