Svatko tko me iole poznaje zna da sam osvjedočeni ljubitelj HBO serija, pa tako, prije koju godinu, gledajući uvod u solidnu seriju "Hung", načuh nešto što mi je prouzročilo taj svugdje spominjani ali ovdje prigodno iskorištenu kovanicu eargasm: naime, dobri ljudi koji se kriju iza imena The Black Keys, Dan Auerbach i Patrick Carney, odlučili su se “prodati” i dopustiti korištenje pjesme “I’ll Be Your Man” s njihovog prvog albuma "The Big Come Up" kao uvodnu glazbenu temu gorespomenute serije. Čuo sam za bend i prije toga, ali sve do tog trenutka nisam imao nikakvu želju degustirati njihov sirovi ter pravi muški blues. I zato, hvala HBO. Opet.

Njihov najnoviji album, "El Camino", mnogo je jak. Jak u smislu da se kroz sve pjesme na albumu, a njih je jedanaest, provlači nenadjebiva rock and roll energija pomiješana s, po mom skromnom sudu, novootkrivenim ali suptilnim pop senzibilitetom i T. Rex riffovima kojim se bend uspješno približava ukusu masa. I to meni uopće ne smeta. Ono što je najvažnije za mene kao recipijenta njihovih novih ideja, novog zvuka je činjenica (?) kako je lajtmotiv gotovo svake pjesme ljubav. Nesretna ljubav.

Ako je to najvažnije, najbitnije je što je autor pjesama nesklon pretencioznosti, velikim riječima ili ljigavim pokušajima omalovažavanja svoje prošlosti i doživljenih emocija u istoj. Nije on džentlmen, ali je dovoljno pametan da iz svoje mizerije izvuče hrpu klišeja koje će naslagati u pjesmi, poslati poruku bez gorčine i, kao što sami članovi benda tvrde, nauštrb tekstova, koji ionako nisu bitni, stvoriti ritam, a ritam ovog albuma tjera na ples. Tjera na pjevanje u glas. Kad je autor, pak, samo malo introspektivniji, onda te tjera na preispitivanje vlastitih recentnih postupaka.

Napisao bih koji su vrhunci albuma, ali kada je album u cjelosti vrhunski, svaka pjesma je vrhunac. Zato, subjektivno kao uvijek, pjesme koje su mene očarale upravo su one introspektivne: "Little Black Submarines" i "Nova Baby". Od jednostavnog zaključka kojeg donosi prva (“But everybody knows/That a broken heart is blind”) do (samo)razotkrivajućeg kraja druge (“All this love of mine/All my precious time/You waste it cause you/Don’t know what you want”), teško je ne zamisliti sebe u njihovoj koži. Ne znam svirati gitaru, ne znam pisati smislenu poeziju koja bi mi pomogla u borbi s vlastitim demonima ali, znate što -- ne žalim za tim: koji će mi kurac, je li, sve to kada postoje crni ključevi, bijele pruge i(li) baršunasto podzemlje koji osjećaju sve što osjećam i ja, samo što na kraju otužne balade bolje verbaliziraju svoje osjećaje. Čak i kada to rade ofrlje, kao što je slučaj sa prvospomenutima.

Slušati dok ližeš rane nakon još jedne anihilacije omiljenog Real Madrida od strane iritantno dobre (najbolje!) Barcelone.

Da ne kažem nešto drugo.

www.theblackkeys.com