Ako su Tinariwen kraljevi pustinjskog bluesa, onda je Mariem Hassan u najmanju ruku kraljica tog žanra. Doduše, nije da postoji baš prevelika konkurencija ovoj zapadnosaharskoj pjevačici, ali i da postoji, Mariem Hassan bi se čvrsto nalazila na samom vrhu piramide. Razlog za to je njen fantastičan, prodoran glas koji teško koga može ostaviti ravnodušnim. U kombinaciji s 'klasičnim' zvucima pustinjskog bluesa (odlične gitare, jednostavni ritmovi, nevjerojatno zanimljivi palucanje jezikom koje stvara neke ratničke pokliče), ona se godinama probijala glazbenim svijetom da bi sve kulminiralo albumom "Shouka" iz 2009. Taj je album pokazao Mariem Hassan u najboljem svjetlu, a kako je nastao u trenutku kada se cijela priča oko Tinariwen i njihovog zvuka debelo proširila i na ostale izvođače iz afričke pustinje, onda je "Shouka" u pravom trenutku postavio Mariem Hassan na ono prijestolje s početka ovog teksta.

Tri godine nakon "Shouke", kraljica je odlučila svojim podanicima podariti novi album. Ovaj se zove "El Aaiun Egdat" i samo je dokazao da se Mariem Hassan s razlogom nalazi na pijedestalu. Odmah na početku je uočljiva jedna bitna promjena u zvuku. Naime, već u uvodnoj pjesmi ("Arta") saksofon počinje preuzimati bitnu ulogu koju do kraja albuma dijeli i s flautom, usnom harmonikom i klarinetom. Svi ti instrumenti su na pravi način osvježili pustinjski blues koji je i dalje glazbena nit vodilja stvaralaštvu Mariem Hassan. Kako se posljednjih godina na godišnjoj bazi pojavljuje 4-5 odličnih albuma pustinjskih ratnika, onda je ovo zvukovno osvježenje cijelom žanru bilo prijeko potrebno. Koliko god i Tinariwen i Tamikrest i Bombino i Terakraft i svi ostali stvarali odličnu glazbu, ne može se pobjeći od činjenice kako velikom broju slušatelja sve to može zvučati kao da je jedan bend. Razlike se uglavnom svode na vokale i činjenicu stremi li pojedini izvođač akustičnom ili električnom gitarskom zvuku.

I zato je "El Aaiun Egdat" pravo osvježenje. Mariem Hassan je i dalje (a s ovakvim glasom mislim da će tako uvijek ostati) u odličnoj vokalnoj formi, dobar dio pjesama je napisan kao posveta Arapskom proljeću (ostatak su uglazbljene pjesme Sahrawi pjesnika), a njena nevjerojatna energija izbija iz cijelog albuma koji je prilično ujednačen. Ipak, "Addumua" ima potencijal world music hita (ne toliko kao "Ali Ummi" s prošlog albuma, ali ipak hita), a uz nju bih izdvojio "Ettaht Almayal", "Gdem Izik" i "Rahy el Aaiun Egdat".