Hooded Menace Effigies of Evil Relapse 2012.
Metal masturbacija malefičnim rifovima, tektonskim udarima bubnja i brutalnim vokalom je više nego opuštajuće (!?) dokoličarenje{jcomments on}
Lasse Pyykkö je od samog početka jasno definirao pravila za svoj old school deaht/doom projekt Hooded Menace. Svaka drastična promjena je besmislena ili, preciznije rečeno, nemoguća. Već pri prvom susretu s njegovom eksploatacijom templara iz "Blind Dead" serijala Amanda de Ossorija bilo je jasno da se ovaj Finac neće nikada previše udaljiti od tradicionalnog zvuka i geekovske posvete starim hororcima.
Sve je tako elegantno jednostavno. Toliko da:
It’s not necessary to know those movies to enjoy the music, but it adds up if you are familiar with them. I’d like to think that for a fan of that sort of stuff the album will give more. But then again, to each his own. I’m not an elitist, and I’m just happy if people like the music. You don’t have to be a historian specialized in Viking era to like some of those Bathory albums, you know. (metalmaniacs.com)
Iako se sadržaj većina tih filmova svojedobno mogao klasificirati kao uznemiravajući, oni su iz današnje perspektive čista zabava za fanatike. Daleko od toga da Hooded Menace iz svoje death metal pozicije ne parodiraju katolički svjetonazor (neš' ti!) i, što ja znam, mrze mlade menadžere koji slušaju chillwave i glo-fi, ali Lasse i njegova ekipa horor ovisnika su miljama daleko od bilo kakvih ideologija, obožavanja Sotone i, ne daj vraga, angažiranih tekstova. Oni na najjednostavniji mogući način prepričavaju stravu i užas koristeći metal ekstreme stvarajući tako alternativni soundtrack za kultne i manje poznate filmove.
Novi album "Effigies of Evil" ipak donosi neke manje promjene. U načelu se zadana špranca ne iskrivljuje, ali ne bi me čudilo da poneki zadrti tradicionalisti nađu neki banalan razlog za gunđanje. Templari više nisu toliko u prvom planu kao na albumima "Fulfill The Curse" i "Never Cross the Dead", ali je njihova pozadinska prisutnost vidljiva na naslovnici i čujna u desetominutnoj uvodnoj pjesmi "Vortex Macabre". Najznačajnija promjena je svakako selidba iz Profound Lore na Relapse etiketu koja će im sigurno priuštiti još bolju promociju. Bez obzira na manje promjene u povremenom ubrzavanju doomerskog tempa i češće upotrebe melodioznijih pasaža, ostavština Candlemassa, Cathedrala i zvuka ranijih faza bendova poput Paradise Lost, My Dying Bride ili čak Amorphis ("Summoned Into Euphoric Madness" čak zvuči kao nešto s kultnog "Tales from the Thousand Lakes" 1994.) je kao i uvijek zastupljena u više nego dovoljnoj mjeri. Ponegdje se može nabasati na pokoji kratki NWOBHM gitarski solo!
"In the Dead We Dwell" je inspirirana vampirskim filmom "Twins Of Evil" iz 1971., a "Crumbling Insanity" pričom "Padom kuće Usher" Edgara Allana Poea, odnosno filmom iz kojega su čak za uvod izvukli paranoični ispad genijalnog Vincenta Pricea (ako u kojem slučaju dođete u napast – ovo je najbolji primjer gdje možete provjeriti koliko majstorski Hooded Menace prebacuju atmosferu s filma u pjesmu). "Summoned Into Euphoric Madness" na najbanalniji mogući način slavi vukodlaka, a "Evoken Vulgarity" u kratkim crtama prepričava film "Baron Blood" iz 1972. Ostale moguće filmove nisam još dešifrirao.
Napisao sam to već prije: Hooded Menace su čista metal igra. Ili točnije – doom igra. Doom zbog dooma. Skoro pa čista fascinacija glazbenim i filmskim žanrovima, bez prevelikog okolišanja i pretenzija. Ma znate kako to već ide. Najvažnije je koliko se bend približio ili udaljio od prvoboraca žanra, kakva je produkcija, koliko se iz albuma u album promijenio logo benda i kako je svoj posao obavio autor naslovnice albuma.
Malo karikiram, ali si svejedno ne mogu pomoći. Iako znam da ponekad nakon preslušavanja "Effigies of Evil" neću dobitni ništa više nego što dobijem s čitanjem lošije epizode Dylana Doga, teško je ignorirati majstorski doom/death posao ovih Finaca i činjenicu da se dječji svjetonazor teško iskorjenjuje iz nekoga tko se s metalom upoznao u osnovnoj školi. Zvučati će pomalo besciljno, ali metal masturbacija malefičnim rifovima, tektonskim udarima bubnja i brutalnim vokalom je više nego opuštajuće (!?) dokoličarenje.
