Nakon svih ovih godina praćenja rada simpatičnog glavonje skontaš da su mu u biti svi albumi rađeni po nekoj šabloni. Red politike, socijale, storytelling pa onda nabaci reprizent s Frenkijem i dovede najbolje producente s Balkana. Ne kažem da je ta šablona loša, samo da je uočljiv uzorak. "Štrajk mozga" je tako najsličniji albumu "Stigo ćumur". Tada je u điru bio 2 step, grime i ostale u tom trenutku popularne londonske klupske fore, a danas je u điru dubstep. A ja dubstep, brate, ne volim. No, svejedno poštujem da čovjek uzima ono što mu u tom trenutku najviše paše. Valjda je to i poanta nekakvog umjetničkog izražavanja, da radiš ono što ti najviše paše.

Na najnovijem izdanju nećete naći neke velike pomake u tematici pjesama. Edo pizdi zbog stalnih problema, kako bi ono Anđelko sused napisao - pesimizam bla bla. No, ako se Jurkiju pesimizam ne sviđa, meni je još uvijek drago kad je netko nadrkan. Pogotovo u "Diši", rokačini napravljenoj na sampleu Smaka i s gostovanjem Željka Pervana. Nekako je čak pogodio i s ulogom koju je dao izrazito napornom i već 15 godina neduhovitom Pervanu - onom šupka direktora koji radnicima nije isplatio plaće.

Kad Edo kritizira i napada, najčešće pogađa, kao npr. s "Panikom", "Gube se" ili "Ratata/Moj Dj" koja od seciranja mržnje i zveckanja oružjem prelazi u hvaljenje svog soundsystema. Ujedno i najbolji beat ili bolje rečeno riddim na albumu. Edo puca i prema socijalnim mrežana refrenom 'Facebook mi je oteo jarane', a kritizira i malograđansku licemjernost s 'Ona ide u Crkvu da vidi ko ne ide' ("Šta će reć").

Nažalost, ima na albumu i promašaja poput gostovanja Arsena Dedića na "Šta će reć". Iskreno, jebe mi se za Arsena i njegovo recitiranje. Fulana je i "Enšuldigung Sabina" s Sašom iz TBF-a. Priča o momku iz Zadra koji se zaljubio u Njemicu, a usput joj opalio i par šamara je jednostavno - nepotrebna.