Čekaj malo, Earth i “metal” u istoj rečenici? Bend Dylana Carlsona koji je u početcima bio pionir drone dooma da bi kasnije završio u domeni eksperimentalno-psihodeličnog countryja ili čega li već? Koliko je uopće prošlo vremena otkad su Earth snimili nešto što bi imalo bilo kakve veze s metalom? Devet godina, osamnaest godina? Ma sigurno samo pričam gluposti, kakav me to metal spopao. Da budem iskren, tako sam i ja razmišljao prije slušanja novog albuma "Primitive and Deadly", albuma koji me na kraju skroz razoružao. Earth su se vratili metalu i to bez pardona.

Skratit ću muke svima kojima se ne čita ostatak teksta pa odmah reći da je ovo jedan od najboljih albuma u Earthovoj diskografiji. Svi stilovi kojih su se dotakli od prvog izdanja 1991. pa do danas stiješnjeni su i sažeti u jednu jedinstvenu smjesu. Novi-stari zvuk benda je slojevit, složen od monumentalnih riffova, psihodeličnih i folklorom zaraženih melodija i droneastih, ponavljajućih ritmova. Što je najbolje, ne okolišaju previše s tom formulom. Na uvodnoj "Torn by the Fox of the Crescent Moon" Carlson i društvo odmah kreću direktno u glavu. Nema tu nikakvih dugačkih, lutajućih uvoda niti polaganog građenja pjesme. Umjesto toga, teški riffovi ruše sve pred sobom od prve sekunde i ne popuštaju sve do kraja. Osim tih upornih riffova, pjesmu nose tumarajući, hipnotički bubnjevi i distorzirani, prilično prljavi zvuk basa. Sve je to začinjeno uvrnutim, kaleidoskopskim melodičnim elementima koji se pojavljuju i nestaju, vrludaju lijevo i desno. Taj i takav modus operandi vrijedi za sve instrumentalne pjesme na albumu. Kažem instrumentalne jer pjesme s vokalima prate nešto malo drukčiju šprancu. Da, točno ste pročitali, ima pjevanja na ovom albumu. Uglavnom te pjesme, poput odličnih "There Is a Serpent Coming" i "From the Zodiacal Light", krase pojednostavljene strukture bez pretjeranih instrumentalnih eksperimentiranja ili obrazlaganja. Gostujući pjevač Mark Lanegan i njegov propovjednički stav odlično se uklapaju u atmosferu na spomenutoj "There Is a Serpent Coming" i na "Rooks Across the Gates" pa te pjesme djeluju kao da bi se bez problema mogle naći i na nekom od njegovih samostalnih albuma. S druge strane, Rabia Shabeen Qazi iz Rose Windows daje dodatnu notu eteričnosti i jezivosti pjesmi "From the Zodiacal Light" zbog čega ona zvuči kao neki (uspjeli!) hibrid metala i trip hopa.

Iako se bend više ne oslanja samo na atmosferičnost i country-droneanje, kad bi neke od pjesama lišili začaranosti metalnim riffovima i vokalima komotno bismo ih mogli zamisliti i na njihovim prethodnim albumima poput "Angels of Darkness, Demons of Light I/II" ili "The Bees Made Honey in the Lion’s Skull". Ali tek kad čujete "Even Hell Has Its Heroes" i nezaustavljivi, vječni bluzerski solo koji dominira tom pjesmom, počnete cijeniti koliko su Earth sada zapravo nesputani i oslobođeni bilo kakve odgovornosti prema “očekivanjima”. Ne škodi ni to što je sam materijal odličan, na čelu s vrhunskom "Rooks Across the Gates" koju obilježavaju vokalni prijelazi i instrumentalna raznolikost. Vrijedi spomenuti da vinilno izdanje albuma sadrži još jednu pjesmu više, "Badgers Bane", na kojoj je bend svoj zvuk dodatno “unazadio” u smjeru spartanskog, skoro pa čistog dronea.

Inherentna svojstva ovakve glazbe traže od izvođača suptilne, strpljive izvedbe. Posebno je to očito kod Adrienne Davies na bubnjevima i Billa Herzoga na basu budući da oni većinom sviraju staložene, ravnomjerne i ponavljajuće motive. S druge strane, Carlsonova gitara nosi pjesme svojim kontroliranim i suzdržanim zvukom, ali ih i razbucava režećim, mesnatim riffovima. Teško je pronaći nešto loše za reći o muziciranju. Zapravo je jedini minus u svemu sam zvuk na albumu koji nije baš idealan. Posebno smeta što su Laneganovi vokali utopljeni u miksu pa se gubi nešto upečatljivosti njegove karizme i snažnog glasa. Konačno, što se atmosfere i tekstova tiče, nema previše odstupanja u odnosu na poznato. Dylan Carlson je opak čovjek, obilježen teškim životom i gadnim životnim situacijama, pa su ti elementi u glazbi podjednako opaki. Do razine nesarkastičnog, skroz za ozbač citiranja Biblije.

Earthov sam izričaj uvijek doživljavao nekako nestalnim i lelujavim, u većoj mjeri oslonjenim na štimunge i koncepte, a manje na neki specifični zvuk i stil. No čini se da koji god pristup izabrali, duh i suština glazbe ostaju prepoznatljivima. To vrijedi i za ovaj album, a ponovno otkriće žešćih elemenata i dodavanje vokala dobrodošle su promjene. Bez zamjerki, kandidat za sam vrh ljestvice najboljih ovogodišnjih albuma.

Tekst izvorno objavljen na engleskom jeziku na angrymetalguy.com