Odgovorni iz Southern Lord Recordsa imali su pravo kada su Dylana Carlsona savjetovali da ne žuri s drugim nastavkom priče "Angels of Darkness, Demons of Light". Naime, u planu je bilo da ubrzo nakon izdavanja prvog dijela svjetlo dana ugleda i preostali materijal snimljen u travnju 2010. u Avast studiju zajedno s Stuartom Hallermanom (Soundgarden, Mudhoney, Built To Spill…). Ma kolikogod bila omamljujuća, Carlsonova americana (post)apokalipse najbolje funkcionira u standardnim gabaritima jednostrukog albuma koji se polagano otapa u ušima strpljivog slušatelja. Svaki album objavljen nakon reinkarnacije benda mogli smo postepeno otkrivati i uz njega simulirati što bolju kontemplaciju. Pauza između njih više je nego dobrodošla obzirom da njihova zvučna kulisa rezultira ugodnim tupilom i zastranjivanjem zbog kojih ništavilo čuči iza svakog ugla. Preuranjeni "Angels of Darkness, Demons of Light II" mogao je tako ublažiti konačan efekt cjelokupnog materijala koji je naposljetku ipak raspoređen na dva udaljena izdanja. Najavljivalo se da će na drugom dijelu materijala Carslon i ekipa bili skloniji improvizaciji, ali velikih promjena u biti nema - osim provjerene postave tu je i ilustracija covera za kojeg je Stacey Rozich koristila prepoznatljivu tehniku s prethodnog albuma.

Mali odmaci od prepoznatljivog Earth doom bluesa najviše se čuju na kratkoj uvodnoj "Sigil of Brass" koja zvuči kao slučajno zabilježeno post-rock naštimavanje, neočekivano toplo i prozračno, te na posljednjoj "The Rakehell" koja spaja tradicionalnu gitaristiku doom mizeriju s usporenim i jedva prepoznatljivim funkom detektivskih trilera iz sedamdesetih. "His Teeth Did Brightly Shine" i "Waltz (Multiplicity of Doors)" su dugačke razrade koje zvuče kao maksimalno razvučen rukopis instrumentalnog benda Dirty Three, a između redaka može se iščitati i pozadinski orijentalni ugođaj kojeg prizivaju perkusije i zalutali tonovi gitare.

Kao i kod prethodna tri albuma, najbolji se efekt postiže konstantnim opiranjem ništavilu koje se nalazi iza horizonta ovih polaganih i maratonskih instrumentala. No, iako će svaki novi Carlsonov blues usporiti vrijeme i omekšati neurozu stvarnosti, zalasci ne mogu trajati unedogled. Drugo poglavlje karijere se s ovim posljednjim nastavkom polagano zaokružuje pa bi budući potezi ipak trebali uključiti i poneki redizajn zvuka.

Carlson nam je za 2013. najavio završavanje samostalnog multimedijalnog projekta za kojeg je do prije koji dan prikupljao sredstva preko Kickstartera. Namjera mu je snimiti interpretacije škotskih balada koje govore o susretima s vilama iz razdoblja između 15. do 18. stoljeća, a puni naslov projekta je "Coleman Grey presents: Falling with a Thousand Stars and Other Wonders from the House of Albion". Obzirom da će završni rad biti poslan samo onima koji su sudjelovali u financiranju, za očekivati je da se sljedeće javljanje široj javnosti neće desiti tako skoro.