Na Neil Youngov stih "It's better to burn out than to fade away…" iz pjesme "My My, Hey Hey (Out Of The Blue)" s albuma "Rust Never Sleeps" (1979.) John Lennon je u jednom intervju reagirao: "It's better to fade away like an old soldier than to burn out." Kao što već sigurno znate, isti je Youngov stih ponovo postao aktualan nakon što ga je Kurt Cobain '94. ispisao u svom oproštajnom pismu. Iako su ga oboje shvatili predoslovno, verzija koju je ponudio Lennon jako se dobro može aplicirati na život jednog od najboljih frendova ovog drugog pokojnika. Pogotovo ako uzmemo u obzir da se radi o osobi koja se nije doslovno predala iako je izvela svojevrstan brun out.

Iako danas izgleda kao King Diamond bez šminke, Dylan Carlson se dostojanstveno prepušta svojoj viziji polaganog nestajanja/hrđanja. Naime, pionir drone metala je zbog problema s drogom i popratnih konsekvenci svoj bend Earth sredinom devedesetih povukao sa scene da bi ga tek devet godina kasnije reaktivirao albumom "Hex; Or Printing in the Infernal Method" s kojim je otvorio majstorski niz izdanja koja su zvukom daleko od gustog brujanja iz prvog dijela karijere. Kod nas je njegovo novo sonično poglavlje najbolje opisao kolega Ivan Mučnjak Jr. za Hombrezone.com: Carlson u 21. stoljeću svira americanu (post)apokalipse, glazbu koja dočarava ogoljela prostranstva i široke pustopoljine šibane vjetrom. Probajte zamisliti zvuk Neilove gitare sa soundtracka za film "Dead Man" u monotonom i beskonačnom odmotavanju.

Kada bi se bavio svim repovima iz prošle godine onda mi vjerojatno ni svakodnevno redanje recenzija ne bi bile dovoljno. No, više mi ni nema smisla bilo kakva isprika za kašnjenje sa recenziranjem albuma "Angels of Darkness, Demons Of Light 1" kada nam Earth za niti mjesec dana donose drugi nastavak iste priče (navodno više orijentiran improvizaciji). Još kada se sjetim da sam ga bezobzirno zanemario u godišnjoj listi te da sam ga tokom prošle godine često zlorabio za raznorazne pozadinske aktivnosti... A poteglo se i do Slovenije na jako dobar koncert!

"Angels of Darkness, Demons Of Light 1" donosi promjene u postavi. Stevea Moorea i njegove Hammond orgulje nadomjestila je Lori Goldston na violončelu (neki je se sigurno sjećaju s Nirvaninog MTV Unpluggeda, a ako se ne varam početkom nultih smo ju imali priliku vidjeti i u Ksetu!?), a novi studijski basista bio je Karl Blau (The Microphones, Laura Veirs…). Goldstone je izabrala drugačiju strategiju od Moorea pa se violončelo ne preklapa toliko s gitarom koliko ju ophodi sa svojim zujanjem i škripanjem. Tako bez obzira na pojačani osjećaj dešperacije, ona dodaje novu toplinu uz koju Carlsonova vodeća gitara isijava kao nikada do sada, stvarajući opuštenu i dobroćudnu (!?) podlogu za sjedinjenje sa sutonom. Posljednja "Angels of Darkness, Demons of Light I" tromi je dvadesetominutni maraton koji istovremeno omamljuje i bistri misli, opojna ako zamislimo da bi slobodno mogla potrajati zauvijek.

Izmoždeni Carlson već tri albuma repetira minimalističku blues mantru, glazbu koja se strpljivo odmotava samo da bi se produljio period bestežinskog mirovanja i tako omogućilo stanje odsustva duševne i fizičke boli. Tuga je proždrljiva i uvijek nađe način kako da sama sebi ugodi.

Uskoro slijedi nastavak… "Angels of Darkness, Demons of Light II".