Na papiru, ovo je još jedan u nizu nenadahnutih albuma opterećenih nostalgijom i retro-furkom s inspiracijom potegnutom iz post-punka osamdesetih. Posljednjih godina takvih bendova i izdanja ima k’o blata i već ih je lagano svima dosta. Eagulls na prvi pogled djeluju kao najgori primjer takvog štancanja usahle i dosadne glazbe.

I zbilja, muzika stilski upada točno u spomenute kategorije. No kad počnete slušati njihov istoimeni prvijenac pa pritom zaboravite na sve to nasljeđe koje vuku za sobom, kada zaboravite na sve te predrasude koje su vam natovarili glazbeni mediji i scena i kada zaboravite da ste možda sve te elemente već negdje čuli... ostaje samo jako dobra glazba. Ovo je album u kojem nije teško uživati. Da, zbilja, ne donosi ništa novo, ali niti se trudi biti inovativan. Eagulls sve te elemente iz prošlosti žive u sadašnjici, a ne pristupaju im samo kao reliktima prošlosti. Jer neke se stvari nikad ne mijenjaju i uvijek su aktualne. Melankolija, nezadovoljstvo, napižđenost, prljavština i ružnoća: određeni postmoderni spleen. Okrenite se oko sebe i recite da to ne prepoznajete u društvu. Sve se to odražava u glazbi Eagullsa. Zbog te bezvremenosti spomenutih motiva, ovo je post-punk koji će vas podsjetiti na milijun bendova, od Public Image Ltda, Killing Jokea i Wirea pa do ne-baš-kultnih, novijih bendova poput Iceagea ili Metza. Slično je i izaziva déja vu, ali ne bi vas trebalo biti briga. Glazba koju proizvodi ova petorka (Mark Goldsworthy i Liam Matthews na gitarama, Henry Ruddel na bubnjevima, Tom Kelly na bas-gitari i pjevač George Mitchell) iz Leedsa (otkud bi bili nego iz Engleske) je u toj mjeri dobra da ćete zaboraviti na sve ostale gluposti.

Sve je to OK, reći ćete mi, ali danski Iceage i kanadski Metz su ovaj žešći oblik post-punka, koji je više punk i noise nego post, prvi radili. Možda. Iceage i Metz to rade bolje, nastavit ćete. Tu se već nećemo složiti. Koliko god ta dva benda pokupili blagonaklonih kritika, toliko mi je debi Eagullsa draži od oba. Iako su tekstualno slabiji i nešto neviniji od Iceagea (kao boljeg od dva navedena benda), njihova mi slika puno više odgovara zbog neke punoće zvuka i izostanka sterilnosti i pritajene agresije prema slušatelju, elemenata koji su kod Danaca izrazito naglašeni. Kao i glazba, i tekstovi su prilično tipični za post-punk pa se podjednako dobro sljubljuju s instrumentalnim dijelovima. Malo o napadima panike na "Nerve Endings", seksualnom zlostavljanju na "Opaque", narkomanima na "Amber Veins"... i tako to, samo veselo. Suvišno je spominjati da je album u cjelini odlično odsviran i da su općenito skladbe podjednake kvalitete. Ipak, ističe se uvodna "Nerve Endings" koja kreće furiozno, a onda se negdje nakon prve trećine ritam uspori i malo ali dovoljno promjeni da bi stotinama nijansi tjeskobe omogućio curenje u svijet. Ima nešto divno u tome. Tom ukupnom dojmu “divote” definitivno puno doprinose i Mitchellovi vokali, odlični sami po sebi i bez potrebe da se skrivaju iza efekata ili utapaju u miksu. Što će im ti trikovi kad je vokalist sposoban tako uvjerljivo režati. Nekakav konačni rezultat, nakon što odslušate deset pjesama u njihovih četrdesetak minuta, je zadovoljstvo muzikom koja vam ne bi trebala dosađivati niti u jednom trenutku. Skladbe su relativno kratke, a i ima dovoljno (suptilnih) varijacija u tempu i poneki tračak melodije da vas osvježe kad je potrebno.

Eagulls su zapravo onaj tip benda za kojeg vas baš boli briga otkud su i što su te kakvi su im ideali dok bezbrižno skakućete na njihovu koncertu. Breme njihovih tema niti ne percipirate, a sve ostalo su ionako konstrukti koji proizlaze iz tuđih misli i nametnutih očekivanja. S druge strane, imidž benda postane blago iritantan i teži za progutati ako pratite njihove medijske istupe i bedasta pisma javnosti. Vjerojatno autoironično i sarkastično, ali ne baš uspješno. Shvaćaju li same sebe preozbiljno? Ne znam i nije me briga. Preporuka je sve to zanemariti i "Eagulls" doživjeti kao ono što u biti jest. Namjerno nesavršeni album, nepolirani album nakrcan ružnim i prljavim post-punkom kojeg nije briga na što sliči niti što vi o njemu mislite. Drugim riječima, doživjeti ga jednostavno kao moderno utjelovljenje post-punka s uključenim svim stereotipima tog žanra. U toj formi i u tom kontekstu najbolje funkcionira.