Uz mnoštvo novih izdanja iz Afrike, posljednjih je godina već uobičajeno da izdavačke kuće diljem svijeta objavljuju reizdanja, odnosno kompilacije glazbe stvarane na Crnom kontinentu prije nekoliko desetljeća. U ovom tekstu predstavljamo četiri od njih: Dur-Dur Band iz Somalije, Ali Mohammed Birra iz Etiopije, L'Orchestre National de Mauritanie iz Mauritanije te Gyedu-Blay Ambolley iz Gane.

DUR-DUR BAND - Volume 5 (Awesome Tapes From Africa 2013.)
Priča kaže kako je nekada davno, prije nego je svijet Somaliju upoznao preko krvavog građanskog rata koji je trajao 15 godina i koji je iza sebe ostavio stotine tisuća unesrećenih, ta država živjela, 'ajmo ga tako nazvati, normalnim životom. Jedan od aspekata takvog života bilo je i razvijanje glazbene scene koja je, baš kao i u ostalim afričkim državama, povezivala zapadnjačke glazbene stilove s autentičnim tradicijskim naslijeđem. Ako je vjerovati onima koji se više bave istraživanjem afričke glazbe, Dur-Dur Band je bio jedan od značajnijih somalijskih bendova tijekom osamdesetih, a da je riječ o prilično zanimljivom bendu svjedoči i ovaj album koji je originalno snimljen i na kazeti objavljen 1987., a koji je izdavačka kuća Awesome Tapes From Africa ove godine reizdala digitalno, na CD-u, ali i vinilu. "Volume 5" u svojih sat vremena nudi kombinaciju funk, soul i disco glazbe nadopunjenu afričkim ritmovima. Ovaj mnogočlani bend (u zenitu karijere u bendu bilo ih je 15, a valjda nikada manje od 10) svojom je glazbom očigledno znao natjerati mnoge na ples što najbolje pokazuju pjesme "Halelo", "Aada Fududey Iga Ahow" ili "Ilawad Cashaqa", najbolji trenutci ovog albuma. Šteta je samo što je kvaliteta zvuka ipak dosta loša jer je do mastera ovog albuma bilo nemoguće doći pa je ovo reizdanje odrađeno s originalnog kazetnog izdanja. Dur-Dur Band je jedan od klasičnih primjera kako je svijet otišao k vragu kad je dozvolio da određene zemlje pamtimo po ratovima i modernim gusarima, a ne po glazbi ili drugim lijepim stvarima.
www.awesometapes.com

ALI MOHAMMED BIRRA - Éthiopiques 28: Great Oromo Music (Buda Musique 2013.)
Éthiopiques serija jedna je od najdugovječnijih, ali i najznačajnijih world music serija. Od 1988. godine pariška izdavačka kuća Buda Musique nam kroz ovu seriju donosi mnoštvo sjajnih glazbenih ostvarenja iz Etiopije. Bilo da je riječ o samostalnim albumima, retrospektivama ili kompilacijama, tijekom godina su kroz Éthiopiques prolazili Mulatu Astatke, Getachew Mekurya, Mahmoud Ahmed i razni drugi etiopski velikani. Tri godine nakon posljednjeg izdanja, ova nam je serija početkom godine ponudila i retrospektivu Ali Mohammed Birre, jednog od najpopularnijeg Oromo pjevača. Od mnogobrojnih naroda koji žive u Etiopiji, Oromo zajednica je najbrojnija pa bi se, kada je već svijet poprilično upoznat s etiopskom glazbom, moglo pretpostaviti kako je i njihovo glazbeno naslijeđe poprilično otkriveno. Međutim, to ipak nije slučaj. Iz kojekakvih, meni nepoznatih, razloga jako malo glazbenika dolazi iz Oromo naroda, a upravo je Ali Mohammed Birra jedan od najpopularnijih. Glazbom se počeo baviti još s 13 godina, a od početka se držao tradicijskih osnova, prije svega u načinu pjevanja. Za razliku od mnogih afričkih pjevača koji često svojim pjevanjem prate ritam pjesme, pogotovo udaraljki, Birra svojim melodičnim glasom potpuno vodi pjesmu, a često se događa da je glazbena pratnja složena upravo oko njegovih vokala. No, daleko od toga da je glazba ovdje u drugom planu. Prozračna gitara i nenametljive orgulje su osnova zvuka, ali ipak je Birrin glas ono što ovo izdanje čini tako zanimljivim. Dovoljno je samo poslušati "Nagatti Si Jedha", "Eshurruru" ili "Eessaati Si Argaa?" da se shvati njegova popularnost. Dovoljno je samo par stihova da te čovjek uvede u svijet zanimljivog Oromo pjevanja.
Ali Mohammed Birra na Buda Musique

L'ORCHESTRE NATIONAL DE MAURITANIE - L'Orchestre National de Mauritanie (Sahel Sounds/Mississippi Records 2013.)
Potpuno je fascinantna upornost koju pojedini 'istraživači' afričke glazbe ulažu da bi svijetu predstavili neka od skrivenih blaga glazbe s Crnog kontinenta. Tako je ekipa iz izdavačke kuće Sahel Sounds, kojoj je inače fokus na saharskoj glazbi, više od tri godine radila da bi objavila ovaj album. Golemi trud je opravdan činjenicom da je do originalnih materijala L'Orchestre National de Mauritanie u rodnoj im Mauritaniji gotovo nemoguće doći jer je ovaj bend/orkestar bio simbol vladavine Moktar Ould Daddaha, a od njegovog pada do danas na čelu te zemlje smijenio se priličan broj vojnih hunti, a svaka od njih se potrudila da uništi sve što se moglo vezati uz prethodnu vlast, pogotovo ako se radilo o nečemu pozitivnom, nečemu što je narod volio. Uglavnom, Daddah je 1967., inspiriran svojevrsnom kulturnom revolucijom koja se događala u okolnim zemljama, poslao pjevača Hadrami Ould Meidaha i 14 glazbenika u Gvineju na 'glazbeni trening'. Njihovim povratkom osnovan je L'Orchestre National de Mauritanie kao, kako mu ime i govori, nacionalni bend. Nastupajući na svim mogućim društvenim zbivanjima, Orchestre su Mauritancima ponudili spoj zapadnjačke i tradicijske glazbe, a sve se to može čuti i na ovom albumu koji je prvo službeno izdanje grupe nakon jednog 7 inchera iz 1973. Doduše, kvaliteta zvuka je malo slabija, ali se ipak dobro čuje kako je bend nosio Hadrami svojim vokalom. Orchestre su glazbeno ipak različiti od suvremenika iz drugih zemalja utoliko što bitnu ulogu ima neifara, drvena mauritanska flauta koja najbolju dionicu ima u pjesmi "Kamlat". Općenito, ovi Mauritanci nemaju toliko groovea, odnosno nisu tipično afrobeat. Više je riječ o pomalo pa revijalnom bendu koji je svoju 'komercijalnu' ulogu u tadašnjoj Mauritaniji odradio na odličan način, iskoristivši milost vodstva države da svojim sunarodnjacima ponude zanimljiv spoj zapadnog i tradicijskog. Uz spomenutu "Kalmat" favoriti ovog albuma su "Dougga-Sosso" te "Mauritanie Mon Pay, Que J'Aime", a kako se i u Mauritaniji u to doba znalo da promociju treba iskoristiti na sve načine, onda je zanimljivo da je jedna pjesma ("La Mone") posvećena tada uvedenoj novoj mauritanskoj valuti.
L'Orchestre National de Mauritanie na Sahel Sounds

GYEDU-BLAY AMBOLLEY - Simigwa (Voodoo Funk/Academy LPs 2012.)
U afrobeat svijetu Voodoo Funk je neprikosnoveni autoritet. Kada ti on za jedno izdanje kaže 'if you want to get into Ghana funk, there's simply no way around this records', a zna se da je Gana nezaobilazna stanica u upoznavanju s afrobeatom, onda je sve jasno.
Za razliku od gore spomenuta tri izdanja, "Simigwa" je reizdanje albuma originalno objavljenog 1975. godine koji je tada bio apsolutni hit u Gani, ali i okolnim zemljama. Recept je jednostavan - Gyedu-Blay Ambolley je očigledno potpuno inspiriran James Brownom, funk inkorporirao u tradicijske ritmove s odličnim naglašenom bras sekcijom i groovy gitarom. No, ono što je posebno specifično za ovaj album je i činjenica da se on smatra i pretečom afričkog hip-hopa, odnosno takozvanog hip life-a (kovanica dobivena spajanjem hip hopa i highlifea). Ambolleyjev strorytelling je inspirirao mnoge kasnije ganske izvođače, a posebno one koji su se odlučili baviti hip hop glazbom. Ipak, ovaj album prije svega donosi vrhunski afro-funk uz kojeg je teško ostati ravnodušnim. Da još jednom citiram gospodina Voodoo Funka: 'this records is instant party'. Ovo reizdanje je svim kolekcionarima afričke glazbe bio jedan od najboljih poklona za prošlogodišnji Božić. Naime, cijena originalnog vinilnog izdanja "Simigwe" zna stvarno biti brutalna. Osobni favoriti: "Kwaakwaa" (usprkos stereotipnom uvodu u pjesmu), "Fa Bo Dem Ara" te "This Hustling World". I da, Ambolleyjev izraz liza na coveru je neprocjenjiv.
Gyedu-Blay Ambolley na Voodoo Funk stranici