Škužaj Ante, ali moram ponoviti onu staru priču koja tebi i meni već izlazi na uši. Krenuti ću ponovo od sebe, jer drugačije o glazbi pisati još uvijek ne znam (treba vremena, prvenstveno onog neradnog). Ne želim ostaviti dojam nekog poznanika kojemu je neugodno pisati o tvom novom albumu. Zato ću to odmah priznati – neugodno mi je. Ne želim ni da uvodna priča posluži kao simpatičan uvod u prijateljsku recenziju u kojoj oboje pobjeđujemo iako to ne zaslužujemo. Možda sam patetičan, ali ta stara priča je važna. Mogla je biti još važnija da sam se ja posvetio novinarstvu i pisanju, al eto, možda je najbolje ovako. Za sada. Nisi za sve ti zaslužan, a kamoli kriv. Krivi su prvenstveno hipi roditelji i profesorice hrvatskog koje su se u krivo vrijeme našle na krivome mjestu. Sve ostalo je samo kronična potreba da se opravdanje za vlastiti život traži u tuđim pjesmama i pričama (brrrrrr). No, prije nego što dođemo do kolektivizacije krivnje vratiti ću se na tu našu priču, jer postoji plan… tvrdiš i ti na prvijencu.

Kriva je ustvari hrvatska lutrija. Prije nekih sedam godina stari je na lotu osvojio preko tisuću kuna. Lova se mogla podići u Zagrebu pa mi je proslijedio listić s porukom da s dobitkom napravim naočale. Do onda nisam imao potrebu za cvikama, ali sam se te godine na Motovun Film Festivalu žalio na mutne titlove. Susjed Sladi i ja smo to jednostavno riješili. On mi je dao studenski kupon s kojim sam mogao ostvariti 20% popusta u popularnoj optici. Ušli smo unutra i on je na prve naočale s debljim crnim okvirom rekao: Prika moj, takve Albini ima. To je to! (kada smo došli doma skužili smo da Steve uopće ne fura takve cvike!!!). Nedugo nakon toga sam se suočio i s cimerovim aparatom za šišanje pa sam u kratkom roku postao ovisan o naočalama i ostao bez duge kose. Par dana nakon toga krenula je zajebancija zbog koje me i dan danas neki radije pozdravljaju s "Bok Ante". Čitao sam te u Nomadu i u Jutarnjem, ali mi sličnost nije padala na pamet. Al eto, sada priznajem. Odmah sam to iskoristio pa sam ti, ako se dobro sjećaš, nakon prvog albuma Djece uletio s upitom za intervju koji je kasnije izašao u internom časopisu kojeg smo te godine radili na faksu. Jučer sam šest sati kopao po mailovima, kutijama i priženim cd-ovima ne bi li pronašao taj intervju. Na kraju sam ga pronašao na minidiscu. Sjetio sam se da si ti tog dana u kafiću Tvornice nervozno savijao žlicu pa mi je nekako laknulo što nemam na čemu vrtjeti taj minidisc. Uh, klinac koji ti podilazi s očekivanim pitanjima i fura tvoj imidž. Jezivo.

Poslije si nekom prilikom gostovao na Radio Studentu, a ja sam taj dan bio dežurni tehničar. Ne znam čime izazvan, toga si mi dana ponudio da pišem za Vip Music gdje si onda bio urednik. U međuvremenu si izjavio "Ljepše mi je stvarati vlastitu glazbu nego pisati o tuđoj", a meni se napokon potrefilo da pišem o tvom albumu. Došlo je i do toga. Možda se moglo desiti i prije, ali biti će mi puno lakše ovdje, na Pot Listi.

Pa da napokon krenem. Sumnjam da ću dužinom nadmašiti ovaj uvodni dio pa se nadam da će kolege profesionalci na drugim portalima pisati prave recenzije. Što god to trebalo značiti.

*** *** ***

Nikada nisam mislio da je tako teško. Valjda sam bio sam klinac koji je romantizirao pojavu Antu Perkovića, glazbenog kritičara koji svoj život sigurno živi kao što pjevaju likovi s albuma o kojima je pisao (ili samo oni likovi s onih albuma koji su meni onda pasali). Onda se desio taj prvi samostalni album - "Svi me vole dok me ne upoznaju". Doduše, nije to bilo ni toliko davno. Ne mogu se vječno prodavati za neiskusnog balavca koji ne kuži spiku. Njegov prvi bend nikada nisam doživljavao kao nešto što bi me moglo duže vremena zaokupljati, ali su te pjesme održavale ovu verziju Perkovića koja je odgovarala mojim očekivanjima, tj. neku hrvatsku verziju Roba Fleminga iz Hornbyjeve knjige "High Fidelity". Nisam očekivao toliko neozbiljnosti, autoironije i cinizma, ali ubrzo mi je postalo jasno da je ono što sam prvotno smatrao defetizmom bilo upravo ono što je Anti trebalo – da malo zdravorazumski poludi, onako Beckovski. Beck je u svojoj ranoj krizi srednjih godina snimio melankolični "Sea Change", a Ante je sa "Svi me vole dok me ne upoznaju" i novim albumom "Duplo dno" demistificirao samog sebe i preuranjenoj krizi srednjih godina pružio ruku razumijevanja. Morao je izdati taj vinil. Da ima taj komad crne plastike sa svojim pjesama. 300 primjeraka s raskošnim ovitkom. To je ono što je nedostajalo. A i naći će se dvjestotinjak prijatelja i poznanika koji će postati vlasnici tog skromnog i nevažnog komada plastike.

Ali samo malo. Taj komad plastike nije samo ishitrena kolekcija usputnih pjesama. Ante je tvrdoglav. On ima gotov proizvod i zaokruženu priču koja predstavlja jedan potpuno odvojeni glazbeni pokušaj na ovim prostorima. Dakako ne mislim u komercijalnom smislu, nego u načinu na koji gradi i izvodi svoje pjesme. Iako nedostaje šarma i talenta, on je s nekim svojim potezima puno hrabriji i zreliji od domaćih pop pretendenata. Antine pjesme nisu the pjesme, ali one reflektiraju ono što Ante od glazbe voli, ono što može otpjevati, ono što ne može otpjevati i ono što u aktualnoj glazbi i životnoj fazi želi raskrinkati. Na kraju krajeva, "Duplo dno" okuplja pjesme s dva lica. One koje se mogu pjevušiti, ali i one koje odjednom postaju žrtve lika koji previše zna da bi igrao po pravilima. Nema tu popa, nema tu žanra. Ne bi to bilo iskreno. Ovo je maneštra singer-songwritera bez scene. Ma nema tu ni safta, da posudim izraz kuma McGeeja.

Jasno vam je da je ovo na kraju ipak ispala prijateljska recenzija, iako smo Ante i ja samo poznanici. Bez obzira na to "Babuška" je pjesma koja čak sadrži malo Wovenhandovske paranoje, "One Man Band" je dovoljno postmoderna za ova vremena, a "Secret Of My Failure", "Molim te" i "Zadnja cura" su stvarno lijepe pjesme.

Za sve ostalo morati ćete se obratiti Anti. Ploča nije skupa i lijepo ju je imati.

Odvest ćemo ovu ljubav u starački nespokoj… Jer mir mir mir, on nas plaši više od svega…. Nek ga traži tko ga treba…

Ante zna zadati lijepe riječi.

Mislim čak da je ovim potezom danas veći glazbeni kritičar nego kada se time aktivno bavio.

http://www.myspace.com/anteperkovic