Dunja Knebl i Kololira I Mara i cvetje Kopito 2015.
Više od 20 godina Dunja Knebl uporno vadi iz zaborava tradicijske pjesme i daje im novo ruho, ali tek je s Kololirom cijeli svoj rad potpuno zaokružila.
Praktično je nemoguće pobrojati sve glazbenike s kojima je Dunja Knebl surađivala na nekom od svojih 13 albuma ili onim etno večerima u kojima je nesebično promovirala nove izvođače. Bilo je tu glazbenika iz raznih krugova, poznatih i nepoznatih, bilo je onih koji su s njom radili kraće ili duže, lošije ili bolje, ali nitko nije 'zaslužio' biti bend. Sve dok Dunja prije nekoliko godina oko sebe nije okupila trojac u sastavu Danijel Maoduš, Martin Turšić i Hrvoje Ban.
Sva trojica su već svirali u mnoštvu različitih bendova, Danijel je 'krivac' za neke od najljepših melodija koje nam je Afion podario i dugogodišnji je Dunjin suradnik, a Martin i Hrvoje su multiinstrumentalisti koji su Dunjinom zvuku podarili prijeko potrebnu raznovrsnost. Sama pjevačica je odustala od sviranja gitare pa je Danijel preuzeo sve dionice na tom instrumentu, a Martin i Hrvoje su 'odradili svoje' na mnoštvu različitih instrumenata – od raznih frulica i udaraljki pa sve do harmonike i hurdy gurdya. A upravo je hurdy gurdy i 'krivac' za ime benda. Dunjin maštoviti prijevod naziva ovog srednjovjekovnog instrumenta je postala riječ koja je označila ono što ovaj kvartet radi posljednjih godina – Kololira.
S prvim zajedničkim albumom, na pot listinim stranicama nepravedno zapostavljenim „Tamo doli“, Kololira je pokazala ono što smo u uvodnoj rečenici ove recenzije istaknuli. Ovaj bend je doveo rad Dunje Knebl do vrhunca – aranžmani su bili odlični, instrumentalne dionice se nadopunjavale s vokalnim u kojima se Dunja, možda i oslobođena pritiska sviranja gitare, potpuno oslobodila. Bio je to sjajan album, ali iz današnje perspektive mogu reći kako je „Tamo doli“ na neki način bio samo uvod u „I Mara i cvetje“.
Sve one vrline s prvog Kololirinog albuma ovdje su doživjele poboljšanje. Prije svega se vidi da je bend sada na okupu već nekoliko godina što je donijelo sigurnost, a i muški trojac je u potpunosti pronašao svoje uloge. Danijel je i dalje suveren vladar aranžmana, a iako se većinu vremena drži u pozadini, pojedine njegove dionice (poput otvaranja „Svekrva“) doslovno sve nose pred sobom. Martin sve suverenije vlada hurdy gurdyjem, odnosno kololirom pa se u nekim pjesmama čuje sva ljepota tog divnog instrumenta (recimo „Lucki hudi ljudi“), a Hrvoje je uz instrumentalne prigrlio i sve više vokalnih dionica, a dobio je i jednu potpuno samostalnu pjesmu („Šest let mi je minulo“). Iako se u njegovom pjevanju jasno čuje utjecaj tamburaških sastava, što će nekome pomalo i zasmetati, njegova vokalna uloga donijela je na dodatnoj raznovrsnosti ovog materijala.
A raznovrsnosti su sigurno pridonijela i dva igrača iz sjene – 'peti član benda' Hrvoje Sudar koji je odsvirao nekoliko lijepih dionica na violini te Hrvoje Nikšić koji je odradio još jednu sjajnu snimateljsku, montažersku i producentsku ulogu. Uostalom, poslušajte kako su sjajno ukomponirane dvije uvodne pjesme, „Mladi golob“ i „I Mara i cvetje“, pa će vam sve biti jasno o njegovoj ulozi.
Sama Dunja je s ovim albumom postigla potpunu zrelost. Iako je to pomalo teško reći s obzirom na činjenicu da je ona već godinama prisutna na sceni te da je u tom vremenu imala mnoštvo dobrih pjesama i albuma, ali dojam je kako je „I Mara i cvetje“ na neki način sublimirao sve ono u čemu je ona najbolja – toplina njene interpretacije tradicijskih pjesama ne može vas ostaviti ravnodušnim.
Odigrala je Dunja na ovom albumu još jednu važnu ulogu, doduše očekivanu za one koji znaju kako ona funkcionira. Naime, ni ovaj put ona nije posegnula za nekim poznatijim pjesmama te igrala na onu kartu koju često čujemo od interpretatora tradicijske glazbe – pjesma 'koju svi znaju' u bilo kakvom aranžmanu uvijek na širu publiku ostavi puno bolji dojam od neke prilično nepoznate pjesme. A mogla je s punim pravom Dunja posegnuti za nekim pjesmama koje je sama već odsvirala na svojim ranijim albumima i s Kololirom im dati novi zvuk. No, ona je ipak radije krenula još jednom u kopanje po nekim pomalo zaboravljenim pjesmama kako bi i one dobile svoj tonski zapis u njenoj izvedbi. I to je ono na čemu joj svatko treba odati priznanje.
Moglo bi se još dosta pričati o i oko ovog albuma, ali zaključak bi na kraju bio isti – riječ je o sjajnom albumu, jednom od najboljih hrvatskih etno/tradicijskih albuma ikada snimljenih. Kombinacija tradicijskih pjesama i instrumenata iz naših krajeva s netipičnom kololirom i pomalo, nazovimo to, modernim world music aranžmanima, postavlja „I Maru i cvetje“ među one albume koji će ostaviti trag u našim krajevima, ali i van njih. Uostalom, „Tamo doli“ je prepoznata od strane europskih world music novinara pa nema nikakvog razloga da se to ne dogodi i s ovim albumom. Pogotovo jer je kompaktniji, uigraniji, bolji od svojeg prethodnika. Album na kojeg njegovi akteri itekako mogu biti ponosni.
